Ovog tjedna prisjećamo se obljetnice referenduma o hrvatskoj samostalnosti i suverenosti. U ozračju rastuće napetosti i pravih ratnih sukoba koji su se već dogodili na Plitvicama, u Pakracu i na još nekoliko mjesta, predsjednik Republike Hrvatske 25. travnja 1991. donio je odluku da će se 19. svibnja iste godine održati referendum na kojem će se građani izjasniti žele li samostalnu i suverenu Republiku Hrvatsku ili žele ostanak u jugoslavenskoj federaciji.
Nakon potpisivanja te odluke, a prije održavanja referenduma, eskalirali su oružani sukobi između hrvatskih redarstvenih snaga i tadašnje JNA koja je štitila pobunjene Srbe. Dogodio se pokolj hrvatskih policajaca u Borovu Selu, protjerani su Hrvati iz kninskih sela Vrpolja, Kninskog Polja i Potkonja, a Kijevo se našlo u potpunom okruženju.
Na referendum je izašlo 83,56 posto upisanih birača, od kojih se 94,17 posto izjasnilo za hrvatsku samostalnost i suverenost. Za ostanak Hrvatske u jugoslavenskoj federaciji izjasnilo se 1,2 posto birača. Ostali listići bili su nevažeći. Ti su podaci provjerljivi, ali i zanimljivi zbog nekoliko razloga.
Naime, broj onih koji nisu odgovorili potvrdno na pitanje o hrvatskoj samostalnosti i suverenosti upućuje na broj onih koji su sudjelovali u oružanoj pobuni protiv Republike Hrvatske. Raznim analitičkim metodama moguće je dokazati kako je manje od polovice pripadnika srpske manjine, koji su tada živjeli u Republici Hrvatskoj, stalo na stranu pobunjenika i nisu sudjelovali na referendumu.
U drugoj polovici svibnja, samo dvije godine poslije, u Zagrebu je održan zanimljiv sastanak. Riječ je o sjednici Povjerenstva za obnovu hrvatsko-srpskog povjerenja. Na njemu je bio i Gert Ahrens, čovjek koji je tada obnašao dužnost zamjenika supredsjedatelja Mirovne konferencije lorda Davida Owena i Thorwalda Stoltenberga. Njemački diplomat Ahrens na tom sastanku iznio je službene podatke UN-a, prema kojima na područjima koja su već u svibnju 1991. praktično bila okupirana nije živjelo više od 142 tisuće ljudi. Taj podatak uključuje i Hrvate koji još nisu bili protjerani. Tijekom dvije godine u kojima hrvatska država nije mogla provoditi vlast na okupiranim područjima, dakle do svibnja 1993., iz tih krajeva odselilo je oko 60 tisuća osoba, što znači da ih tada nije živjelo više od 82 tisuće. Zašto ove podatke treba znati i ne smije ih se zaboraviti?
Dok se srbijanski politički vrh pripremao za rat, tvrdio je kako u Hrvatskoj živi pola milijuna Srba i da će oni biti ugroženi ako ne budu živjeli u istoj državi s drugim Srbima. U tom smislu, kao odgovor na hrvatski referendum o samostalnosti, organizirali su lokalne referendume o prekrajanju općinskih granica kako bi pojedina sela mogla izrazit želju da budu dio neke druge općine, a sve u svrhu stvaranja što većeg broja općina, odnosno naselja sa srpskom većinom. Ta metoda nije bila novost.
Nešto je slično, samo tada legalno i u skladu s ondašnjim zakonima, napravljeno u Hrvatskoj i tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Primjera radi spomenut ću da je tada ukinuta općina Kistanje koja nije imala praktično nikakvog gospodarstva, ali je u njoj živjelo 98 posto Srba i pripojena je Kninu. Iz Knina je izdvojeno većinski hrvatsko selo Oklaj i pripojeno je ionako većinski hrvatskom Drnišu. Preko noći Knin je postao općina koju su većinom naseljavali Srbi.
Vratimo se sad malo na organizaciju tih referenduma. Kako su oni provedeni i organizirani, bez ikakvih biračkih popisa, svjedoči i njihovo finale kad je za odcjepljenje tzv. SAO Krajine iz sastava Hrvatske glasovalo 404 posto građana. Dobro ste pročitali!
Nažalost, neki su u Hrvatskoj olako zaboravili to poigravanje biračkim popisima zbog čega Republika Hrvatska i danas trpi posljedice. Ovih dana dosta se govori o izvješću Vijeća Europe po kojem u Hrvatskoj raste govor mržnje posebno prema Srbima, LGBT zajednici i drugim manjinskim grupacijama.
Podsjetimo se kako je promidžbeni aparat bivšeg predsjednika Josipovića, ali i SDP-a, stranke koja baštini prošlost komunističke partije, neke nikad ne razjašnjene incidente između pripadnika LGBT populacije želio u medijima prikazati kao napade desničara, vjernika ili nacionalista na ljude drukčije seksualne orijentacije.
Na drugoj strani imali smo i provokacije s ćiriličnim pločama u Vukovaru. Njihovo postavljanje bilo je utemeljeno popisom stanovništva iz 2011. godine. Kasnije je utvrđeno da je popis obavljen tako da su upisivani i Srbi koji su nekad živjeli u Vukovaru, ali danas više ne žive i da je tako ''napuhan'' njihov broj, čime su stvoreni zakonski uvjeti za postavljanje ćiriličnih ploča baš u Vukovaru. Dogodilo se to u vrijeme vladavine SDP-a. Otpor vukovarskih stradalnika takvoj provokaciji danas se u izvješću Vijeća Europe tumači kao porast govora mržnje u Hrvatskoj. Da netko nije olako zaboravio što se događalo u svibnju 1991., danas ne bismo imali takvih problema.
prvi u EUROPI ahahahah da puknes od smiha..Dodajmo da je Srbija surađivala s nacističkom Njemačkom, najprije pod Milanom Aćimovićem od 30. travnja do 29. kolovoza 1941., a zatim pod Milanom Nedićem od 29. kolovoza 1941. do 4. listopada 1944. Nacistički general Alexander Löhr Srbiju je 1942. proglasio “Judenfrei” (područje očišćeno od Židova).