Naslovnica Priče

Crkva sv. Nikole Tavelića na Clifton Hillu: 'Toranj je krasi, a takav danas ne bi podigli milijuni dolara'

Što bismo još mogli opaziti značajnog u našoj i na našoj crkvici? Ako je promatrate izvana, vidite gotiku – sve vas diže Bogu u visine.
26. travnja 2019. u 08:28 0 komentara 318 prikaza
Foto: Ruka Gospodnja bijaše nad njima

Ubrzo nakon osnivanja Hrvatskog rodoljubnog društva ''Kardinal Stepinac'', vlč. Josip Kasić s ovom udrugom počinje tražiti mogućnosti stvaranja vlastita centra koji će biti središte okupljanja Hrvata na liturgijska slavlja, ali i mjesto održavanja susreta hrvatske iseljeničke zajednice. 

Hrvati u Australiji Kako je Hrvatski katolički centar na Clifton Hillu postao hrvatsko veleposlanstvo

Već im se godine 1962. pružila prilika da na primamljivoj lokaciji blizu gradskog središta kupe metodističku crkvu koja je bila na prodaju. Prema Kasićevu izvješću, Srbi su isto tako bili zainteresirani za ovu crkvu jer su u njoj već održali sabor, ali kako nisu mogli ponuditi svotu veću od 12 tisuća funti, a metodisti su tražili više, crkva je i dalje bila na prodaju. 

Kasić je to doznao preko svojih kanala, pa je stupio u kontakt s Nadbiskupskim ordinarijatom u Melbourneu te je u razgovoru s generalnim vikarom mons. Laurencem Moranom zatražio da Nadbiskupija da dvostruko, čime bi se izbila mogućnost Srbima za kupnju crkve, a hrvatska bi zajednica time dobila svoj centar. Nadbiskupija je pristala i dala je 24 tisuće funti za crkvu i 8500 funti za zgradu uz crkvu, koja je obitelji metodističkog pastora služila za stanovanje. 

"Godinama nije imao vjernika, pa smo se namučili brišući desetljećima skupljanu prašinu", piše vlč. Josip Kasić.

U rujnu 1962. Nadbiskupija je sklopila ugovor o kupnji, a nakon toga piše Kasić: "Tri puna mjeseca radimo, preuređujemo crkvu da bude dostojna Krista i njegove nekrvne žrtve." Dana 30. prosinca došao je generalni vikar nadbiskupije Melbourne uime nadbiskupa Daniela Mannixa i blagoslovio crkvu sv. Nikole Tavelića u Clifton Hillu. Crkvu je posvetio 29. lipnja 1979. nadbiskup Melbournea Thomas Francis Little, koji je tom prigodom došao među hrvatske vjernike i služio svetu misu.

"Zavladalo je veselje cijele hrvatske zajednice u Victoriji. Dobili smo ne samo vjerski nego i nacionalni centar. Ne samo za hrvatske katolike nego i za Hrvate muslimane i pravoslavne. I njima su vrata uvijek otvorena, a Centar im je mnogo puta pomogao, ne praveći nikakvu razliku.

Mnogo novca i vremena morali smo žrtvovati dok smo crkvu, crkvenu dvoranu, školu i župni stan preuredili i osposobili za svrhu vjerskog, kulturnog, nacionalnog i društvenog života. Uložili smo do 100 tisuća dolara, a kada bismo uračunali radnu snagu, koja je bila besplatna, onda bi taj iznos bio više nego dvostruki.

Skromne redovnice Vjerski život australskih Hrvata šezdesetih godina

Godine 1970. sagradili smo novi stan za župnika. U četiri mjeseca sve smo izgradili i gotovinom isplatili. Godine 1978./1979. prekrivamo crkvu crijepom, a slides-krov izbacujemo. U 1980. godini renoviramo unutrašnjost crkve. Produžili smo crkveni kor gotovo do polovice crkve. Sada može primiti oko 250 vjernika i pjevački zbor. Zatim prelazimo u donji dio, u crkvenu lađu, koja dobiva nove klupe, a i novi izgled. Umjetnik Milić ukrašava Božji hram uljanim slikama četvorice evanđelista i oltarskom slikom sv. Nikole Tavelića, koju dopunjavaju s dvije strane slike rodnog Šibenika i grada mučeništva – Jeruzalema.

Još je sa strane hrvatska mrtva straža koja stražari dan i noć: mladić i djevojka u hrvatskoj narodnoj nošnji, a kraj njih četiri Hrvata – anđela, s oznakom na sebi: crven-bijel-plav. Ne smijemo zaboraviti napomenuti, u crkvi imamo – što kažu Englezi – 'The Shrine' hrvatskih mjesta hodočašća Majci Božjoj. Imamo slike Majke Božje bistričke, olovske, kondžilske, sinjske, trsatske, iločke i od Krasna. Lijep je to ures naše crkve, a svaki vjernik moli se 'svojoj' Gospi, koja je svima ista. 

Uz te slike naših hodočasničkih mjesta imamo i slike glavnih 12 hrvatskih katedrala, te naše malo svetište s hrvatskom zemljom i kamenom. Nije to zemlja iz ove zemlje, pa demagoški nazvana 'hrvatskom', nego je donesena zemlja i kamen izravno iz naše drage Domovine.

Što bismo još mogli opaziti značajnog u našoj i na našoj crkvici? Ako je promatrate izvana, vidite gotiku – sve vas diže Bogu u visine. Toranj je krasi, a takav danas ne bi podigli milijuni dolara. Kada uđete, osjećate se kao u kojoj hrvatskoj staroj crkvi, ima izgled klasike, i odmah nas podsjeća na Domovinu i njene crkve. Nije to moderna crkva, kakve danas grade, pa se ne zna u kakvu ste zgradu ušli da se pomolite, je li u cirkus ili kakvu dvoranu za izložbu slika i drugih stvari. 

Dok govorimo što je izvana, što se vidi na njoj i što je u njoj, pokraj nje je divni spomenik našeg kardinala Stepinca, koji svraća pogled na prolaznika, a s njega oko ogleda cijelu crkvu, pa mnogi svraćaju župniku s molbom da pogledaju tu velebnu zgradu iznutra, a kad to obave, njihovo je zadovoljstvo potpuno. Idu kući punog srca, pune duše... Spomenik kardinala Stepinca je odljevak djela našeg Meštrovića.

Župni stan je jednostavan, ali prostran. Crkvena dvorana može primiti oko 300 osoba. Nije velika, ali je ljupka. Služi za pastoralni rad i sastanke, za probe naše folklorne skupine 'Mladi Hrvati – Clifton Hill', koja je 5. studenoga 1988. proslavila desetu obljetnicu osnutka, postojanja i rada. Skupina sada broji 171 plesnog člana, mlađeg, srednjeg i starijeg uzrasta. Osnovana je na želju bračnog para Kečenović i župnika. Naša dika i ponos! Treba doći i pogledati pa ne bi trebalo ništa pisati".

Hrvati u Melbourneu Došli su iz nevolje velike, s golim životom s nešto ruha na sebi i kruha u sebi

Tako opisuje vlč. Josip Kasić crkvu i Hrvatski pastoralni centar sv. Nikole Tavelića u Clifton Hillu, koji je svoj iseljenički život ugradio u ovaj Centar, kao i u temelje hrvatskoga katoličkog dušobrižništva među Hrvatima u Victoriji. Kad je zbog bolesti morao 1993. prestati s radom, naslijedio ga je vlč. Mato Križanac.

Kasić svoje izvješće ne završava u optimističnu tonu, a razlog je što stariji ljudi koji su rođeni u domovini polako odlaze u mirovinu, a biološki je sat već mnogima otkucao, što se vidi po grobljima gdje im počivaju posmrtni ostaci, a mladi koji su rođeni u Australiji asimiliraju se u sredinu u kojoj žive.

No, to je sudbina hrvatske inozemne pastve na svim kontinentima i u svim zemljama gdje žive hrvatski iseljenici. Imajmo na umu da je nakon Drugoga svjetskog rata na ovaj kontinent došao velik broja hrvatskih iseljenika, tamo 50-ih i 60-ih godina. Bile su to mlade obitelji s djecom, zatim mladići i djevojke u produktivnoj životnoj dobi, obitelji koje su rađale djecu, a što se vidi po broju krštenih i vjenčanih u to vrijeme. Bili su to ljudi iz svih pokrajina hrvatskoga govornog područja. 

To su mladi ljudi koji su bili odrasli u katoličkim obiteljima, a koji su sa sobom donijeli duboke korijene svoje vjere i svoje tradicije, pa im je kao takvima Hrvatski katolički centar bio ne samo mjesto okupljanja, nego mjesto susreta s "domovinom", nečim što im je na simboličan način predstavljalo Hrvatsku, njihovo rodno mjesto, roditelje i sve ono što su odlazeći sa suzama u očima ostavljali za sobom. 

Tu je bio i njihov svećenik koji ih razumije, koji im pomaže u njihovoj vjerskoj i kulturnoj afirmaciji u stranom svijetu, u zemlji koju su izabrali kao mjesto svoga života i rada.

Zbog tog osjećaja zajedništva koje je svojevremeno vladalo među Hrvatima Australije, unatoč svim pokušajima razjedinjavanja i unošenja nemira u hrvatsku zajednicu prije Domovinskoga rata, velik broj mladih dolazi ovamo, tu se upoznaju, sklapaju prijateljstva, poznanstva i brakove. Međutim, kasnije se vrijeme mijenja, posebno nakon 90-ih godina kada sve više mladih hrvatskog podrijetla kroz školovanje i odrastanje upoznaje druge ljude, te sve više imaju partnera drugih korijena. 

Novi početak Više od dva stoljeća hoda Hrvata po Australiji. Procjenjuje se da danas ovdje živi gotovo pola milijuna naših ljudi

Može se reći da se drugi i treći naraštaj hrvatskih iseljenika prilično dobro snalazi u hrvatskom jeziku. Preokret se dogodio tijekom Domovinskoga rata. Tih je godina iz domovine stigao prilično velik broj novih doseljenika u Australiju. Oni u sebi nisu imali neku viziju i želju očuvanja svog identiteta, vjerojatno zbog ratnih zbivanja, željeli su što  prije sve zaboraviti. Možda zbog toga nisu ni posvećivali veliku pozornost da im djeca nauče jezik roditelja, kao da nisu imali ni želje ni volje da se jednoga dana vrate u domovinu.

 

"Ruka Gospodnja bijaše nad njima" o 50 godina pastoralne skrbi među Hrvatima Melbournea, 2014.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.