Crkva je od Gospodina primila nalog da bude navjestiteljica Radosne vijesti i da služi uspostavi Božjega kraljevstva na zemlji. Ona svoju zadaću vrši u političkim i društvenim strukturama zemlje u kojoj očituje svoju prisutnost kao ona koja se posebno zalaže za prava malenih, onih s kojima se Isus poistovjećuje jasno izlažući: "Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!" (Mt 25,40).
To vrijedi na poseban način kada Crkva patnje, nevolje i potrebe ljudi gleda kao svoje vlastite, posebno kada se radi o njezinim vlastitim članovima, katolicima koji dolaze iz nevolje velike, s golim životom s nešto ruha na sebi i kruha u sebi. Različiti su razlozi zbog kojih ljudi moraju napuštati vlastitu zemlju, izaći iz sigurnosti vlastite sredine i otisnuti se u neku nesigurnu budućnost života u tuđini.
Neki se sklanjaju zbog progona i nasilja političkih vlasti u njihovoj vlastitoj domovini, pa su ostavljali i rodbinu i imanje da se izbave iz okova koji su im bili zajamčeni, a smrt izgledna. Drugi su opet, ne vidjevši nikakve šanse za ostvarivanje vlastitih životnih mogućnosti, pokupili svoje obitelji da potraže obećanu zemlju u kojoj će moći živjeti od vlastita rada. Možda se tu i tamo nađe i neki pustolov koji s lutajućim srcem uvijek traži nešto više, ali takav ne mijenja opći dojam velike mase ljudi koji su tražeći izlaz iz vlastite nevolje otplovili na morska prostranstva tražeći miran kutak života i rada za sebe i svoje.
U dijakoniju Crkve ulazi i to da priskoči ovim ljudima i očituje im Božju ljubav kojom su ljubljeni. Ona to ne čini samo iz humanih razloga, nego i zato što je Majka koja bdije nad svojom djecom, posebno onda kada je ugrožena čovječnost, kada se društvo prema čovjeku odnosi samo kao radna snaga ili roba prema kojoj se postavlja po zakonu potražnje i ponude.
Domicilna Crkva u zemlji koja je prihvatila doseljenike treba gledati na svoju pridošlu kršćansku braću i sestre kao na članove mjesne Crkve koji ravnopravno sudjeluju u životu te Crkve. Ona najprije prihvaća odgovornost za organizaciju pastoralnog rada među tim ljudima, poštujući socijalne, kulturne i jezične vlastitosti etničke zajednice u svom krilu. To od mjesne Crkve zahtijeva dodatan napor da svakom svom članu pomogne da živi svoju vjeru, poštujući njihovu tradiciju koju su donijeli sa sobom, kao i da čuju navještaj Evanđelja na materinskome jeziku.
Pritom i domovinska Crkva osjeća svoju odgovornost za svoje sunarodnjake u svijetu, nastojeći se prilagoditi prilikama, te u susretu sa sestrinskim mjesnim Crkvama u inozemstvu priskočiti u pomoć šaljući svećenike i pastoralno osoblje koje će organizirati dušobrižništvo u obliku misijskih zajednica ili personalnih župa, te ponuditi se ljudima da im budu na duhovnoj usluzi. Propisi o dušobrižništvu stranaca u bitnome slijede upute motupropria Pastoralis migratorum cura, o dušobrižništvu selitelja, objavljenog u Rimu 22. kolovoza 1969. godine.
Strani svećenici koji su došli za svojim sunarodnjacima trebaju biti izjednačeni s biskupijskim svećenicima s istim pravima i istim obvezama. To uključuje naviještanje Evanđelja, bogoslužje, katehezu, diakoniju i dušobrižništvo svakoga pojedinog člana zajednice. Iako je socijalna služba sastavni dio crkvenoga caritasa, što je u nekim europskim Crkvama dobro organizirano, u mnogim će slučajevima u drugim dijelovima svijeta i ova služba pasti na leđa pastoralnih djelatnika, svećenika voditelja zajednice.
U tom kontekstu možemo promatrati ukupno zalaganje hrvatskih svećenika i na australskom kontinentu, naravno vodeći računa o posebnostima društvenog i političkog uređenja ove zemlje, kao i života Katoličke Crkve u ovim uvjetima. Ovdje su prilike drukčije, pa su i djelatnosti svećenika u Australiji imale širu lepezu nego možda u drugim zemljama gdje Hrvati žive u raseljeništvu.
"Ruka Gospodnja bijaše nad njima" o 50 godina pastoralne skrbi među Hrvatima Melbournea, 2014.
