Jura se nemirno vrtel na klupi i deseti put čital jedan te isti tekst u omiljenom "Večernjaku". Nikak mu nije išlo u glavu da prijatelj može prevariti prijatelja.
"Ne vjerujem da bi me moj pajdaš Štefine prevaril", zaključil je nakon duljeg razmišljanja. Iako je imao mnogo poznanika i radnih kolega, u Štefa je imao najviše povjerenja pa mu je ispričao mnoge tajne iz svog burnog života i dosad nije zapazio da bi njegov dugogodišnji "frend" ikome odao povjerene mu tajne.
Sjedeći sam u duboku hladu staroga hrasta, razmišljao je o prijateljstvu i nikako mu nije išlo u glavu, kako je s vremena na vrijeme znao čuti, da se dojučerašnji nerazdvojni prijatelj, zbog beznačajnih stvari zarate i postanu ljuti neprijatelji, koji često "pucaju" iz svih mogućih "pucaljki".
Iznosi se prljav veš s popratnim lažima koje sa zdravim razumom nemaju ama baš nikakve veze, ali nažalost, kod pojedinaca padnu na plodno tlo.
Utonuvši u duboko razmišljanje i ne primijeti Štefa koji je, ne htijući ga prekinuti u razmišljanju, sjeo do njega u dubok hlad staroga hrasta. Uzme Večernjak i nakon kraćeg listanja pogled mu se zaustavi na istome članku koji je sada njegov frend duboko analizirao.
Pročitavši rečeni članak uzdahnu i namjerno laktom "sukne" Juru u rebra. Ovaj skoči kao šilom uboden i zamahne rukom u namjeri da ošamari onoga koji se drznuo probuditi ga iz duboke "kome". Dobričina Štef zaustavi ruku na pola puta i vikne pajdašu neka se "probudi" i povrati u normalno stanje.
"Znači, i ti si pročital", poluglasno reče Jure, a prijatelj potvrdno kimnu glavom i reče da takvo što nije očekivao od dugogodišnjeg poznanika Zvonka, kojeg je poštivao i smatrao uspješnim poslovnim čovjekom koji bi hrvatskom hotelijerstvu i gastronomiji mogao puno korisnoga preporučiti.
"Znaš, ja sam se njemu uvijek divio i pomalo mu, na neki način, zavidio što je tako brzo uspio u životu. Kad se sjetim nas dvojice, kako smo teško morali raditi i na jedvite jade sklapati kuće, koje sad u domovini zjape prazne, možemo zahvaliti Bogu što smo, nakon velikih samoodricanja, ostali donekle zdravi. Sada u miru, nikom dužni, uživamo ne baš prevelike mirovine", jakim glasom reče Jure i dobro potegne iz ponuđene mu pljoske.
I ja sam se pital otkud Zvonku toliki penezi. Zamisli, za samo deset godina bavljenja ugostiteljstvom sagradio je velebnu kuću na obali, kupio u Rijeci stan, a trima kćerima, kao miraze, darovao kafiće koji imaju stalnu klijentelu i izvor su dobre zarade.
Nakon ovoga što sam danas pročitao, mnogo toga mi je postalo jasnije, samo se pitam kakvi su to ljudi koji se kunu u prijateljstvo, a zbog interesa bi prodali vlastitu mater.
Molim te lijepo, tko bi rekao da se iza tako finog lica i otmjenih kretnji skriva beskrupulozni prevarant koji je najboljeg prijatelja, bivšeg političkog emigranta Jozu, operušao za 250 tisuća eura obećavajući mu veliku zaradu u hotelu koji, samo što nije otvoren na Azurnoj obali.
"Umjesto hotela, kupio je – poduzetnik – Zvonko s Jozinim kapitalom nekretnine u Hrvatskoj, a kad je, nakon sudskoga spora, izvršitelj došao zaplijeniti dužnikovu imovinu, ovaj mu pruži ovjeren dokument na kojemu je jasno pisalo da je vlasnik pokretne i nepokretne imovine njegova supruga Jana i da je on siromašan kak crkveni miš pak nemre peneze vrnuti", na kraju reče Štef i prokune pravdu i pravicu.
Priča iz knjige Ivana – Iveka Milčeca "Pod starim hrastom" o životu hrvatskih gastarbajtera u Berlinu
