Tema školstva često se spominje u posljednje vrijeme. Na nju ću se osvrnuti kao majka s iskustvom američkog osnovnoškolskog obrazovanja.
Iz Hrvatske sam otišla naučena kako naš obrazovni sustav funkcionira: roditelji te upišu u najbližu osnovnu školu i kreneš.
U Chicagu je sve jednostavnije, samo ako si dovoljno sretan da je područna škola "dobra". Pri tome mislim na rezultate koje učenici postižu s obzirom na državni standard.
Ovako to bude od samog početka: prvo što se nudi za malu djecu su jaslice. Nimalo povoljne! Cijene se kreću od 1500 dolara mjesečno!
Ako imate više djece, brojke rastu. Takva računica je najčešći razlog zašto majke uglavnom ostaju kod kuće s mališanima. Nisu svi sretni da imaju "baka servis". Ako se vaše dijete razboli, tih dana bi trebali angažirati dadilju koja će ga čuvati. Znači, pribrajamo još pokoji dolar dosadašnjoj svoti.
S tri godine kreću u dječji vrtić. Moja kći ondje boravi pola dana, a program se bazira na igri. No, već tad se počinje s učenjem brojki i slova.
Dosta javnih škola ovdje ima preschool, dok neke iz ponude izdvajaju programe koji počinju kada dijete napuni pet godina.
U državi Illinois vrtić prema zakonu nije obvezan, tako da mališan školu može započeti s prvim razredom.
Osnovna i srednja škola su besplatne, kao i prehrana u njima. Knjige također. Na početku godine dobije se lista stvari koje je potrebno kupiti, poput fascikala, bilježnica, pernice, olovke, gumice, lijepila, markera i određenih higijenskih potrepština. Ovdje govorim o gradskim školama, ne o privatnim.
I zasad priča izgleda slično kao i u Hrvatskoj. No, postavlja se pitanje koliko je kvalitetna škola koja se nudi vašem djetetu.
Ako je dobar dio grada u kojem živite, ne znači da će i škola biti takva.
Mnogi ljudi svoju djecu šalju u privatne ustanove. Meni, kao djetetu odraslom u nekom drugom sustavu, pomalo je teško prihvatiti plaćanje školarine.
Za početak, bilo mi je teško doživjeti tu priču o dobrim i lošim školama. Kad govorimo o privatnim, moja shvaćanja o njima razlikuju se od ljudi rođenih u Americi.
Naime, mladi su vrlo vjerojatno osuđeni na plaćanje kredita za svoje fakultete (ako ne zavrijede neku stipendiju), no s tim ispostavljenim računom dobivaju diplomu i zanimanje pa nekako znaju na što je novac otišao.
Ali nakon osnovne škole gdje se godina kreće od oko pet tisuća dolara, kućni budžet lakši je za 45 tisuća dolara, a dijete u rukama ima "samo" osnovnu naobrazbu.
Srednje škole su skuplje, zato se veliki broj ljudi odlučuje na život u predgrađima gdje su područne škole poslovično jako dobre, i besplatne.
Znate onu poznatu sliku kućice, pokraj nje je prilaz na kojem su parkirana dva automobila - "Little pink houses", kako ih u svojoj istoimenoj pjesmi naziva John Mellencamp. Takvih "idealnih slika" Amerike ima na sve strane.
Slika je na kredit, naravno, ali ako želite školovati dvoje ili troje djece pa "cijene" njihovih školskih diploma usporedite s kreditom za nekretninu - rješenje se nameće samo po sebi.
Uz to, predgrađa su daleko sigurnija, što je još jedan plus kod takve odluke.
Javne čikaške ustanove nude i takozvane lutrije za upis u magnet škole. Sustav funkcionira na način kako se i zove: djeca se prijave, a u proljeće dolaze rezultati jesu li mališani primljeni, u koju školu ili jesu li na listi čekanja.
Magnet škole su kvalitetnije i često imaju pojačane nastavne programe. S obzirom na to da se nalaze u sustavu gradskih ustanova, također su besplatne.
Tako je moj sin putem lutrije upisao jednu od dobrih škola s kojom smo i više nego zadovoljni, ali to sada znači da ujutro dvoje djece vozim u dvije različite ustanove koje su u prometnoj gužvi udaljene oko 30 minuta. Otežava i činjenica da s nastavom počinju u isto vrijeme. Već sada je malo "čupavo", a ne znam kakav me scenarij čeka kad i treće dijete krene u školu. Možda do tada i mi postanemo stanovnici predgrađa pa svoje mališane ukrcamo na tipični žuti školski autobus.
Ako me pitate jesu li američka djeca "pametna" (ne želim upotrijebiti onaj grublji termin kojim ih se često zna ismijavati), odgovorila bih vam da zasad nisam naišla na "ne pametnu" djecu. Niti na "ne pametne" ljude.
Čak sam se po dolasku iznenadila gradivom koje je u Hrvatskoj obrađivano kasnije nego u Americi. Nemaju toliko predmeta kao naša djeca u domovini, nego uglavnom uče matematiku, društvene i prirodne znanosti, engleski, glazbeni, dramu, umjetnost...
Djecu se potiče na čitanje i mnogi od njih to čine. Razmjenjuju knjige pa si ponekad tijekom odmora čitajući skraćuju vrijeme.
Zasad nisu imali neke zadane knjige kao što je naša lektira. Istina, zabavno je sam birati djela, ali neka su ipak previše bitna da bi ih se izostavilo, stoga bih željela da moj sin ima "zadanu" literaturu. Očekujem to u kasnijim razredima.
Nakon povratka iz škole koja traje od 8.15 do 15.15 sati, još ih čeka pisanje zadaće. Dan je u svakom slučaju dug i zahtjevan.
Kao i svaki obrazovni sustav, tako i američki ima svoje prednosti, ali i nedostatke. Ovdje djeca malo toga "štrebaju" napamet. Možda smo mi to radili u prevelikoj mjeri pa ponekad dio nepotrebnih informacija brzo padne u zaborav. S druge strane, pamtim neke od pjesama, definicija i podataka koje sam morala naučiti tijekom svog školovanja, što svakako doprinosi općem znanju i kulturi. Možda bi idealna mjera bila upravo nešto između.
Dobro je što se ovdje svakom problemu pristupa s istraživačke strane i djecu se od samih početaka uči razvijati kritičko mišljenje.
Na projektima im u ranijoj dobi pomažu roditelji, ali kasnije postaju sve samostalniji. Pišu i dosta seminarskih radova.
Američki obrazovni sustav proizvodi stručnjake u svom području zanimanja. Koliko god se takvom sustavu može naći mana, činjenica je da se na kraju ipak dobije dobar rezultat.
Studentski krediti sve su glasnija tema i gorući problem Amerike čije rješenje neki od aktualnih predsjedničkih kandidata spominju u svojim predizbornim programima.
Doista je velika sreća koju imaju naši studenti kada nakon završenog studija ne moraju otplaćivati kredite. No, još je žalosnija činjenica što se nakon besplatnog školovanja u Hrvatskoj i zbog nemogućnosti pronalaska posla odlučuju na odlazak.
Moram spomenuti još jednu razliku - sigurnost u sebe, koja našim učenicima i studentima nedostaje, dok američka djeca s njom nemaju nikakvih problema.
Ovdje ih se od malih nogu uči koliko su marljivi, nezamjenjivi i posebni. To je nešto što bi trebalo biti i u Hrvatskoj, jer uz kvalitetu školovanja, samopouzdanja ne smije nedostajati.
>> Nije istina da Amerikanci jedu samo nezdravu hranu
>> Ovdje smo zbog vas
>> Neki novi svijet
Osnovni problem u Hrvatskoj je taj što bi mi i ovce i novce. Htjeli bi suvremeno ali da, nedaj Bože, uložiti koju kunu u sustav obrazovanja. Htjeli bi reforme ali nas ne zanima što je proračun za obrazovanje ove godine kratak za 150 milijuna kuna jer to nije bitno. Kod nas se reforma svodi isključivo na priču o seksu, vjeri, lektiri i komunjarama. Nema ni riječi o tome kako se jako malo ulaže u sustav obrazovanja. Mi gledamo reportaže iz Vukovara gdje se zgrada srednje škole doslovno raspada ili kako u Slavoniji učiteljica mora staviti drvo u peć kako bi djeca bila u toplome. Daleko smo mi od američkog sustava obrazovanja koji iskreno i nije baš nešto ako ćemo ga uspoređivati s onime što vidimo u Skandinaviji i truloj zapadnoj Europi ali opet u odnosu na naš...