Na početku sam svakodnevno i detaljno pratila što se događa u domovini, a onda je to s vremenom stalo.
Danas tijekom otvaranja raznih portala, moram malo pohvatati konce tko je tko, pogotovo kad su u igri neke zvijezde.
No, primijetila sam kako se jedna tema već jako dugo proteže kroz medije: odnos s trudnicama.
U Hrvatskoj sam rodila dvoje djece i ne mogu reći da su moja iskustva bila loša. Čitajući sve te ispovijesti žena, zahvalna sam što se nisam susrela s nekim ljudima iz tih horor priča. Dakle, s hrvatske strane gledanja, sve najbolje o našim liječnicima.
Sada krećem s američkim iskustvom.
Hvala Bogu, nismo baš puno bili bolesni, ni djeca, ni suprug, a ni ja. No, jednom prilikom moja kći je nekoliko dana imala povišenu temperaturu.
Obiteljski liječnik nam je savjetovao da odemo na hitnu. Nismo dugo čekali u redu, ali to je bila stvar sreće jer nisu vladale viroze.
Nakon prijave i provjere osiguranja, uslijedio je pregled koji je odradila medicinska sestra: mjerenje temperature i težine te uzimanje anamneze.
Zatim smo se vratili u čekaonicu i ubrzo su nas pozvali u ordinaciju. Iza staklenih vrata nalazi se dugačak hodnik.
Smjestili su nas u jednu od prostorija opremljenih krevetom, kisikom, raznim uređajima čak i televizorom.
Nakon što je liječnik završio pregled, trebali smo pričekati rezultate. U maniri svog dosadašnjeg iskustva, počela sam kćer oblačiti očekujući kako ću nalaz tih sat vremena čekati na hodniku, jer vjerojatno treba osloboditi mjesto za druge pacijente.
Liječnica nas je sa smiješkom pogledala i pitala kamo smo krenuli. Zatim je upalila televizor i rekla: "Dragi roditelji, samo polako, smjestite se i skratite vrijeme čekajući nalaze".
Kad smo izašli na hodnik, primijetila sam da smo bili u jednoj od takve 32 sobe.
U redu, ovo je bila priča o dječjoj bolnici, no još veće iznenađenje je porod. Ovdje možete birati bolnicu u kojoj želite roditi.
Dali su mi tri mogućnosti te po odabiru jedne od njih dogovorili smo termin za razgledavanje odjela.
Nakon odrađene papirologije, pokazali su nam sobu koja ima svoju kupaonicu, a najdivnije je što od dolaska do odlaska, majka i beba ostaju zajedno.
Dakle, ta soba ujedno je i rodilište, ima i vagu za novorođenče koja se miče nakon što dijete dođe na svijet, tako da njezin/njegov krevetić bude uz vas.
Hrana se naručuje iz jelovnika, a suprug može ostati cijelo vrijeme. Njegov boravak uključuje spavanje i sve obroke.
Želim istaknuti odnos medicinskog osoblja i trudnice s obzirom na to da sestre često ulaze u sobu i provjeravaju kako ste. Uvijek imaju osmijeh na licu i dosta strpljenja.
U jednom trenutku, zbog utjecaja lijeka za inducirani porod, bebini otkucaji srca su usporili, no kako dežurna sestra prati sve preko monitora tako se iste sekunde u mojoj sobi pojavilo cijelo osoblje.
Sestre su mi popravljale jastuke, nosile vodu i kockice leda, a ja sam se toliko zahvaljivala da mi je jedna od njih rekla: "Molim Vas, prestanite! Ovdje smo zbog Vas, a ne Vi zbog nas!"
Upravo ta rečenica najbolje oslikava moj porod na kojem je u sobi bilo šestero osoba: od babice, liječnice i sestara do pedijatrice.
Liječnica koja je vodila trudnoću nije stigla do bolnice jer je sve išlo dosta brzo pa mi se nakon toga ispričavala.
U Americi onaj tko vodi trudnoću ujedno vas i porađa pa čak i ako se radi o carskom rezu u dva sata nakon ponoći, a sljedeći dan ima redovno radno vrijeme.
Tad su mi postale jasnije često krvave oči moje liječnice. Istina, oni ovdje puno zarade, ali i plaćaju skupe fakultete koje još dugo godina otplaćuju.
Prosječan trošak četverogodišnjeg studija medicine iznosi nešto više od 240 tisuća američkih dolara, no ta brojka se znatno penje uz specijalizaciju i nastavak školovanja.
Liječnici su ovdje dosta ponizni. Svoj posao doživljavaju časno, bez imalo bahatosti.
A nije li upravo ta plemenitost bila nit vodilja pri izboru njihovog životnog poziva? Istina, naša zemlja ne može ponuditi pacijentima ovakve uvjete, ali to ni nije cilj ove priče.
Smisao je upravo u toplini i ljudskom odnosu, bilo da se radi o trudnici, djetetu ili nekom drugom bolesniku.
To su ljudi koje trebamo kad je ono najvrjednije u pitanju: naše zdravlje.
Ovdje nitko ne želi biti prozvan zbog lošeg postupanja s pacijentima ili pogreške pa su vrlo oprezni. Dok se kod nas liječnici često uvrijede ako potražite drugo mišljenje, u Americi vas na to potiču.
Znam da će se sada mnogi zapitati o zdravstvenom osiguranju. Istina, ono je opširna tema i teško da bih u nekoliko riječi mogla točno objasniti kako sve funkcionira.
No, uz takozvani "Obamacare" sve je više ljudi osigurano, a djeca u državi Illinois, bez obzira na useljenički status, dobivaju državno zdravstveno osiguranje do 18. godine života. Dakle, nisu ostavljeni na milost i nemilost kako se to želi prikazati.
Jedna bolnica za djecu oboljelu od karcinoma nikad nikome nije naplatila liječenje i ne odbija pokušati pomoći.
Naravno, odluka je na svima nama. Hoćemo li uzeti osiguranje i koje ili ćemo iz mjeseca u mjesec riskirati.
Drago mi je što sam u životu imala prilike upoznati dobre liječnike i medicinske sestre iz Hrvatske. Ne sumnjam da nema onih koji predano i pošteno obavljaju svoj posao.
Ali ima i onih koji moraju shvatiti da nisu samo činom diplome zavrijedili visoko mjesto u društvu, već da je njihova uloga služenje ljudima.
Mi ćemo im na tome biti beskrajno zahvalni.
Kakva propaganda. Hvala USA no ja i dalje želim hrvatski zdravstveni sustav u hrvatskim rukama.