Sjedim u kvartovskoj školskoj dvorani, u ruci držim balon na kojem piše "Congrats Grad" i s knedlom u grlu čekam da prozovu ime mog najmlađeg sina Blaisa Ludwiga Camerona (ili po "naški" Blaža Ljudevita).
Roditelji i učitelji u Americi obilježavaju završetak vrtića, petog razreda osnovne škole, osmog razreda (mala matura), srednje škole i naravno koledža. Svaka od tih prekretnica je prilika za slavlje i osvrt na to odakle smo došli, gdje smo sada i kamo idemo.
Učitelji i djeca pripreme motivacijske govore, školski zbor otpjeva neku dinamičnu pjesmu, roditelji brišu suze, dok njihova djeca jedan po jedan dostojanstveno i ponosno preuzimaju svjedodžbe.
Blaisa je lako prepoznati, čak i izdaleka, po razbarušenoj crvenkastoj kosi i crnom fraku na kojem je ustrajao tijekom biranja odjeće za ovaj poseban dan kada završava peti razred i odlazi u školu više osnovne naobrazbe.
Gledam ga kako uživa u pompi oko dijeljenja svjedodžbi. Plačem od radosti, ponosa, ali i tuge zato što je moja "beba" sada već tako velika.
Nešto kasnije predajem mu balon, zahvaljujem se učiteljima i pozdravljamo prijatelje: "Uživajte u ljetnim praznicima!"
Sljedeći dan sjedim na tribinama u dvorani viših razreda osnovne škole, čvrsto držim špagicu balona na kojem također piše "Congrats Grad" i čekam (s knedlom u grlu) da prozovu ime mog srednjeg sina Evana Amadeusa.
Evan, za razliku od Blaisa, nije htio posebno odijelo. Obukao je traperice i lijepu košulju. Sjedi uspravno i ponosno, uživajući u dubinskom značenju ovog dana.
Gledam ga kako mirno preuzima diplomu i znam da je usredotočen na ono što je ispred njega.
Ponovno brišem suze radosnice, suze ponosa, suze uzbuđenja, ali i nostalgije za danima koji su iza nas. Zahvaljujem se učiteljima, nagovaram Evana da zastane dovoljno dugo kako bih ga još jednom fotografirala ispred škole koja je sada dio njegove prošlosti.
Na sreću, moj najstariji sin Dante tek je u drugom srednje, tako da imam pauzu do sljedeće mature!
Dečki, spremni za ljetne praznike, u sekundi se rasprše svom društvu, a ja ostajem sama u kući, što je dobro jer me dočekalo puno posla.
Sjedim u uredu, ali ne mogu se usredotočiti. Nakon sat vremena frustracije, jer mi i mali zadatak predstavlja veliki napor, odustajem i predajem se osjećajima koji su jači od volje.
Uzimam mobitel u ruku (umjesto albuma za slike) i gledam. Google Photos mi u sekundi izdvoji svakog klinca: prvi dan škole, slike cijelog razreda, školske izlete, božićne priredbe, nastupe s orkestrom, zborom, natjecanja, školski autobus, staru školu, upis u novu...
Prepoznajem da je to što osjećam tuga za vremenom koje je iza nas, prihvaćam i dajem joj prednost kako bi slobodno prošla kroz mene.
Kako prolazi, ispred sebe gura cijelu silu suza. I dobro je. Kad prođe, ostavlja mir. Još malo uživam u njemu, zahvalna za svaki korak, za svakog učitelja i prijatelja na putevima koji nas obogaćuju i vode baš ondje gdje moramo biti, ali se opet nađemo u čuđenju: "Kako sam došla ovdje!"
Isključujem mobitel i pogledam kroz prozor na svoju ulicu - Franklin, Tennessee.
Jednog proljetnog nashvillskog jutra pronašla sam poruku na Facebooku: "Draga gospođo Tatjana, pišem Vam iz Osnovne škole Jurja Habdelića u kojoj ste započeli svoje obrazovanje. Ove godine slavimo četiri desetljeća rada, stoga bismo rado od Vas dobili nekoliko riječi sjećanja na dane provedene u Velikoj Gorici..."
Kad čovjek živi u daljini, nema s kime obnavljati uspomene iz tih ranih dana. Prođu desetljeća bez da sretnemo nekoga s kim smo sjedili u drugom, trećem ili sedmom razredu osnovne škole. Imena, lica i školski doživljaji padaju u zaborav.
Ali neke naizgled male geste učitelja kojima je zaista bilo stalo do nas učenika, ostaju zauvijek i prate nas po cijelom svijetu, bez obzira gdje se nalazimo.
"You Are My Sunshine" bila je jedna od prvih pjesmica koju je Blais kao četverogodišnjak pjevao sa mnom na koncertu, a još u četvrtom razredu osnovne škole naučila sam je od učiteljice engleskog jezika Božene Galijaš.
Svaki put kad bih ju pjevala sa svojim malim sinom - od američkih metropola do malih mjesta koje je teško pronaći na karti, prisjetila bih se tih dragih učitelja od kojih nisam samo naučila matematiku, hrvatski, povijest i engleski, nego sam od njih primila puno ljubavi, poticaja, nadahnuća i vjere.
U tim trenucima bi iz dubokih pretinaca uspomena i zaborava slike lijepih doživljaja same navirale (glazba može ući u datoteku memorija i podići ih na površinu).
Video poruka koju sam im poslala prenijela je moju zahvalnost. Učitelji, odgajatelji i mentori imaju posebnu ulogu u svim životima, otvarajući nam vrata u svijet - metaforički, a u mom slučaju i praktički.
Kasnije tog dana, uz svečani ručak i čestitke na odličnim završnim ocjenama, ispričala sam sinovima svoje iskustvo i pokazala im video. Nakon što je Blais uživo izveo pjesmu, svaki od njih izdvojio je osobni najdraži trenutak s učiteljima.
Tko zna hoće li baš taj trenutak biti njihov određujući faktor za 20 godina, ili će se tad i njima ukazati nešto čega još uvijek nisu svjesni, pomislila sam s uzbuđenjem.
Uz balone, pjesmu, suze i dobar ručak završili smo jedno poglavlje i započeli novo.
>> Tajči: Svatko od nas treba tmurne kišne dane
>> Tajči: Dok trepneš, godine prolete
>> Tajči: Kako sam naučila da padovi i neuspjeli pokušaji nisu poraz
Isto je i u starosti.