Konačno sam uhvatila sat vremena kako bi s prijateljima otišla na kavu. Našli smo se u centru grada tijekom špice.
Nije ni blizu Tkalčićeve ili Cvjetnog trga, ali od želje da stvorimo barem komadić ugođaja zagrebačkog subotnjeg jutra, zadovoljni smo kafićem u Franklinu.
Ovdje se okuplja zanimljiva kombinacija glazbenika, producenata i turista - uglavnom ljudi koji su stalno na putu pa kad imaju priliku svaki trenutak iskoriste za opuštanje s prijateljima.
Povijesna jezgra Franklina
Vani je hladno, a mi biramo stol u prostoriji s velikim prozorima, ispunjenoj svjetlom i dobrim raspoloženjem. Neopterećeni smo i veseli.
Poznanik Nikola, koji se tek nedavno doselio, u jednom trenutku pokazuje mi neku vijest iz Hrvatske i kaže: "Samo se uzrujavam kad pogledam". Dragan i ja se razumijemo bez riječi.
Odjednom, više nismo glasni. I ne smijemo se.
"Nedostaje ti kontekst", odgovaram mu. "Kad si kod kuće barem donekle možeš dobiti dojam cijele priče. Uvijek se nađe nekoliko različitih izvora - dodatni mediji, susjed koji je nešto čuo iz "provjerenog" izvora, društvo s kojim možeš prokomentirati i malo smanjiti to uzrujavanje. Ali, priviknut ćeš se".
Jednako je teško kad ti nedostaje kontekst u komunikaciji s obitelji i prijateljima, pomislim, no to ne spominjem Nikoli.
Bez obzira na tehnologiju i Skype razgovore, uvijek nedostaju sitnice koje popunjavaju onaj prostor između riječi: zagrljaj, dodir ruke, miris jela iz kuhinje, pjesma sa starog radija, fizička prisutnost u kojoj se osjeća puls životne energije, neobvezni i neplanirani susreti koje je gotovo nemoguće doživjeti kad na kratko dođemo kući.
Tijekom posjeta domovini teško se opustiti i nadomjestiti vrijeme u kojem nismo bili zajedno
Prijateljica mi kasnije piše: "Pratim te na Facebooku i vidim da si dobro".
Kao da je osjetila, nadovezuje se na temu razgovora.
Naravno da će zaključiti kako sam dobro, jer na Facebooku sve uvijek izgleda tako.
Volim društvene mreže budući da su zapravo virtualna zamjena za trg ili omiljeni kafić u kojem uvijek mogu naći nekog poznatog. No, ta opcija je dvodimenzionalna. Koliko god nam pruža mogućnost stalnog kontakta s dragim ljudima i onima koje ne poznajemo, toliko nam opet stvara nepotpuni uvid u njihove živote.
Društvene mreže su idealne za filtriranje svega što ne želimo dijeliti s drugima. To je u redu, osim kad počnemo vjerovati da su Facebook i Instagram stvarni život ili ako nam oni postanu jedini način komunikacije s ljudima.
Kad ta "filtrirana" slika zabavnih aktivnosti, velikih osmijeha i "pobjeda" izgubi kontekst realnog života koji ima i tmurne kišne dane. Kad počnemo sumnjati da smo jedini s boli, samoćom i patnjom, jer svi drugi uvijek izgledaju "savršeno". Osim kad gunđaju, ali obično i tad su usmjereni na nekog drugog koji njima samima kvari dan.
A zapravo, svatko od nas treba te tmurne kišne dane tijekom kojih se naguramo u kafiće ili pozovemo prijatelja na kavu. Tad se povezujemo, razgovaramo dublje nego kad žurimo s mjesta na mjesto tražeći nove uzbudljive avanture s kojih ćemo zalijepiti selfie na zid svog profila. Ti trenuci nam nedostaju u virtualnom svijetu, ali i u iseljeništvu (gdje jedni druge želimo "poštedjeti" brige jer smo daleko i osjećamo se bespomoćno).
#polapriče
20-godišnju Larissu May upoznala sam na simpoziju za žene poduzetnice, nakon prezentacije koju sam održala o autentičnom življenju. Prišla mi je i rekla da joj se posebno svidio moj dio o tragičnom zarobljenju u fotošopiranu verziju sebe. I kako nema ljepšeg osjećaja i većeg uspjeha nego biti sretan u "vlastitoj koži" - bez obzira kako ona izgleda.
Larissa je pokrenula projekt #halfthestory (#polapriče) kad je shvatila da je i sama, kao modna blogerica, pridonijela stvaranju nerealne slike "savršenog" života na društvenim mrežama, jer nikad nije pisala o svemu što se zapravo događalo iza kulisa stvarnosti. Kao i mnogi drugi, izgubila se pokušavajući postati nečija tuđa definicija "uspješnog" života.
Larissa May i projekt #halfthestory
"Želim ponuditi način i podršku svima onima žele biti hrabri, skinuti filtere i maske te se pojaviti na društvenim mrežama onakvi kakvi jesu - u punini", objašnjava Larissa.
Sa zagrljajima i suzama u očima, s dodirima ruku, s uživanjem u mirisima jela koja nam netko drag sprema, uz pjesme sa starog radija, pri slučajnim susretima i kišnim danima, pomislim.
Jer inače, sve više se otuđujemo... Zaboravljamo što znači "biti autentičan", povlačimo se i skrivamo iza filtera. Na taj način i sami pridonosimo začaranom krugu.
Larissa May kao gošća u Tajčinoj emisiji: Waking Up In America
"Jesi li čuo da su doma najavili kako sam se prijavila na jednu popularnu emisiju?", pitam Nikolu nekoliko dana nakon naše kave.
"Zezaš se?", odgovara mi.
"Ha-ha... Inače bi se samo uzrujavala", odgovorim mu kroz smijeh.
Nakon nekog vremena, svi se priviknemo i postanemo svjesni što je samo #polapriče, u što ima smisla ulagati energiju i ljubav, a na što jednostavno ne obraćati pažnju.
Najvažnije je da pronađemo svoj način kako živjeti autentično i s drugima podijelimo osmijehe, uspjehe te tmurne kišne dane. I kavicu na špici ma gdje god se nalazili.
>> Tajči: Dok trepneš, godine prolete
>> Tajči: Kako sam naučila da padovi i neuspjeli pokušaji nisu poraz
Ah velike klase od pjevaćice.