Hrvatica s dugogodišnjom kanadskom adresom i autorica svjetski poznatih pedagoških bestsellera Vesna Bailey (65) govori o životu u iseljeništvu i vezama s domovinom. Rođena Dubrovčanka je kao desetogodišnja djevojčica emigrirala s roditeljima i sestrom u Kanadu gdje je postigla diplomu iz psihologije i magisterij iz logopedije te dugi niz godina radila kao komunikacijska terapeutkinja. Autorica je djela: Notes To My Daughter-Before you go, Notes To My son-Before you go i Notes To My Baby kroz koje opisuje izazove roditeljstva i nudi savjete roditeljima.
Spisateljica koja živi u gradiću Leamington sa suprugom i njihovo troje djece prvi intervju za hrvatsku publiku dala je 2017. godine. Kao ugodna i srdačna sugovornica te žena s puno iskustva odličan je sugovornik o aktualnoj temi iseljavanja iz Hrvatske. Odgovore na pitanja o njezinoj najnovijoj knjizi Notes to my baby, procesu odlaska iz Hrvatske i pogledu na domovinu nakon više desetljeća iseljeništva donosimo u nastavku.
Kako i zašto su se vaši roditelji odlučili na selidbu?
Često smo se selili, iznajmljivali stan, često mijenjali škole. Jedno vrijeme svi smo spavali u istoj spavaćoj sobi, a kuhinju dijelili s druge dvije obitelji. Teško je bilo doći do trajnog i pogodnog stana. Također mome se ocu bilo teško pomiriti sa životom pod uvjetima tadašnje Vlade. Formalno je zahtijevao pravo na osobnu i društvenu slobodu i očekivao da se more imati povjerenja u državne pravednosti prema narodu. Osjećao je strašno ograničenje za dostići svoj osobni potencijal, za svoju obitelj, i za hrvatski narod općenito. Mislim da je bio uvjeren da bi kao iseljenik mogao više učiniti za slobodu hrvatskog naroda.
Kako ste se Vi nosili sa selidbom?
Koliko se sjećam, bila sam sretna i uzbuđena jer ću vidjeti tatu i zbog odlaska na lijepo putovanje! Kada smo stigli u Njemačku brzo sam shvatila da je stvarni plan da ćemo ići živjeti ili u Australiju ili Kanadu, ali ne sjećam se nikakve traume vezane za to. Nekako, kao dijete, imala sam veliko povjerenje u roditelje i opet osjećala sam neko djetinje uzbuđenje, neko novo očekivanje za novim i lakšim životom … i kao normalna djevojčica zamišljala sam lijepe haljine i cipele!! Mislim da, iz moje perspektive djeteta, je isto pomoglo da je od prvih dana u Njemačkoj sve teklo lijepo i sređeno - u logoru za iseljenike bila je škola za djecu, bazen, dosta druge djece za druženje, igru i vožnju bicikla, itd. Sve u svemu nisam shvaćala što ustvari ostavljam, gubim ili mijenjam jedno za drugo. Kada smo stigli u Kanadu doček je bio jako složen - hrvatska zajednica se pobrinula za naš prvi stan i pojedini ljudi su nam bili na raspolaganju za pomoć u vezi raznih početnih procesa. Brzo smo postali bliski s par drugih obitelji s djecom naših godina. Od prvih školskih dana u Kanadi sve vezano za školu mi je bilo pozitivno. Nisam znala engleski i sjećam se faze kada nisam ništa razumjela sto druga djeca i učitelji govorili, ali svi su bili divni - djeca su me uključila u sve igre itd. Ubrzo sam kroz tu igru naučila i engleski.
Koliko su vaša djeca vezana za svoje hrvatske korijene? Koliko su uopće upoznati s Hrvatskom, tradicijom, običajima…?
Vezani su najviše kroz hranu, odnosno kuhanje moje majke, svakodnevno i oko blagdana. Dan danas kada dođu doma drago im je kada ja skuham one njima najdraža jela po maminoj recepturi- Iako sam se udala za Kanađanina, mamu i tatu su naša djeca zvali Baba i Deda pa je i to je dosta snažan konac za hrvatske korijene. Najdraža tradicija nam je staviti samo naranču i čokoladu u “Christmas Stocking” za Božić - to je nešto sto i mene veseli jer se uvijek sjetim na svoju Baku i Djedu iz Zagorja. Mama je rodom iz Zagorja, a tata iz Dalmacije pa sam sretna da su mi sjećanja obogaćena s oba područja - živjeli smo u Dubrovniku i u Zagrebu.
Od kada smo počeli putovati u Hrvatsku na odmor, naša djeca osjećaju svoje hrvatske korijene još snažnije i naravno strašan ponos da su djelomično podrijetlom iz tako predivne i neusporedive zemlje. Jako mi je drago da su tako ponosni. A da ne govorim kako se mjeri Game of Thrones u njihovom društvu, a mama im je rođena u Dubrovniku!
Smatrate li da bi u Hrvatskoj uspjeli jednako kao i u Kanadi?
Pa ja mislim da bi moje knjige bile jednako uspješne u Hrvatskoj kao i u Kanadi i U.S.A. Riječi su svake majke i svaki roditelj pronalazi sebe u njima te stječe osjećaj da su to iste njihove riječi koje obuhvaćaju sve sto nose u roditeljskom srcu. Koliko vidim po društvenim mrežama i koliko mogu procijeniti mentalitet putem njih, vidim da su u Hrvatskoj kao i u Kanadi ljudi željni inspiracije. Knjige su najpopularnije kao dar za neke značajne događaje i proslave ili monumentalne točke u životu mladeži pa mislim da bi, u današnjim ekonomskim vremenima, u Hrvatskoj bile primljene kao nešto izuzetno trajno, inspirativno i jedinstveno za pokloniti. Često čujem, “… to bi se trebalo prevesti na hrvatski.”
Žalite li ikada što niste odrastali u Hrvatskoj i jeste li se ikada poželjeli vratiti?
Da i da!! Ali to je teško pitanje. U jednu ruku apsolutno sam svjesna koliko mogućnosti je Kanada pružila mojim roditeljima, i naravno meni i sestri, pa sada mojoj djeci, te sam s tog gledišta veoma zahvalna Kanadi. No, u drugu ruku, priznajem da se ponekad zamislim kakav bi mi bio život da sam odrasla u Hrvatskoj - da li bi bio bogatiji na drugačiji način? Tu sam neodlučna. Kada sam na odmoru u Hrvatskoj suočavam se s nekom čežnjom, osjećam nešto duboko poznato i izgubljeno iz djetinjstva, kao neki neriješeni dupli identitet. Onda ipak shvatim da u takvim mislima nema svrhe, i čak nije fair tako razmišljati ili maštati. Drugačije je biti negdje na odmoru i uživati vis a vis tu živjeti, raditi, rješavati svakodnevne probleme, pa na kraju zaključim da je ipak možda životna lutrija bila lakša i sigurnija kako se dogodila. I na kraju svega, moram priznati da se ja ustvari osjećam kao stranac kada se vratim u posjetu u Hrvatsku - najviše radi toga sto svi odmah primijete da sam izvana … po govoru, po manirama, itd. No, strašno me veseli da sve češće imam priliku doci na odmor i ostati duže.
Koliko Vam nedostaje Dubrovnik? Ljetujete li tamo?
Da, Dubrovnik! Tamo sam provela prvih pet godina svog života koje me vežu i zovu natrag na poseban način. Moja najsnažnija i najranija sjećanja zbivala su se tamo - trčanje niz kamenite ulice kroz grad, plivanje, miris mora, ribice uz plažu. Naravno, grad je krasan i za mene nema para - ponosna sam na njega kao da sam je imala nešto s tim da postoji i da je to što je! Vratim se ljetovati svake dvije tri godine i uvijek se iznova zaljubim na prvi pogled, kao da baš svaki put zaboravim kako je čaroban. Da, fali mi puno, puno.
Što bi Vas moglo potaknuti na povratak u domovinu?
Da se naše troje djece preseli i stvori život u Hrvatskoj ne bi mi bilo teško odlučiti se na povratak.
Sjećate li se neke anegdote povezane sa svojim hrvatskim podrijetlom koju bi rado podijelili?
Sjećam se onih godina kada je bio Domovinski rat, primali smo vijesti preko televizije, bilo je diskusije s mamom i tatom kad god sam ih posjećivala, ali nekako sam se bespomoćno osjećala i kao da sam blokirala neke emocije. No, jedan vikend moj muž i ja smo išli posjetiti jedan festival i prolazili smo pokraj izložbe jednog umjetnika, a ja primijetila jednu njegovu ogromnu sliku i prepoznala da je to Dubrovnik. Prišla sam mu i rekla; “To je Dubrovnik, no?” On je potvrdio da je i nastavio govoriti kako je bio tamo na putovanju, kako je krasan, i kako je tužan zbog onog što se tamo događa. Što da kažem, u vratu mi je narasla knedla, oči su mi bile mokre i nisam mogla reci nijednu riječ. Mislim da je shvatio.
Nakon uspješnica Notes to my son- before you go i Notes to my daughter- before you go izdali ste knjigu Notes to my baby. O čemu se radi u knjizi i po čemu se ona razlikuje od prethodne dvije?
Inspiraciju za NOTES TO MY BABY sam dobila gledajući fotografije svoje djece dok su bili mali. Utonula sam u misli i prisjetila se mnogih emocija i maštanja koje sam prolazila tijekom trudnoća. U meni je kao i u svakoj majci vladalo neko izuzetno veselje te velika nada da ću uspjeti održati obećanje dano svojoj djeci i pokazati im najljepše lice života i svijeta. Učiti ih kako uživati u malim stvarima i gledati kako upoznaju svijet i sebe same. Knjiga je svojevrsni odgovor na pitanje: „Što bi svaka majka poželjela reći svome djetetu u periodu kada se ona i njezina okolina pripremaju za njegov dolazak?“ Jedan od najdražih osjećaja mi je kad čujem da je neka buduća majka dobila na poklon moju knjigu čim je saznala da će postati majka. Mislim da knjiga pomaže majkama da prepoznaju značajnost nekih svojih emocija i njihovu trajnost, a u knjizi također postoje mjesta gdje majke mogu upisati svoje misli. Uvjerena sam da knjiga pomaže majkama spoznati koliko će njihova buduća uloga biti moćna, značajna i nezamjenjiva u životu njihove djece. NOTES TO MY BABY su ustvari prve kapi trajne ljubavi.
Postoji li kod Vas želja da se vaše knjige prevedu na hrvatski, s obzirom na to da ih je trenutno moguće pronaći samo na engleskom jeziku?
Da, apsolutno, bila bi jako sretna da se moje knjige prevedu na hrvatski. Nažalost, trenutno sam previše zauzeta da bih tražila načine kako to ostvariti. No naravno, ako bi neka izdavačka kuća iskazala interes za knjige, bila bi jako sretna i ponosna učiniti ih dostupnima na svome materinskom jeziku.
U intervjuu za Večernji list iz 2017. izjavili ste da uskoro planirate objaviti knjigu „Šetnja prostranstvima srca“ no ja ju ne mogu pronaći nigdje na internetu? Što se dogodilo s tim?
Tu sam knjigu počela pisati prerano nakon što mi je majka umrla i zbog emocija ju jednostavno nisam mogla dovršiti. Godine prolaze, no još uvijek se nisam vratila na tu knjigu. Možda će ta knjiga biti samo za mene ako ju ikad završim.
Jeste li ikada došli na ideju pisanja o svom iskustvu preseljenja i o Hrvatskoj?
Već dosta godina mi se po glavi vrte neke misli i inspiracija za jedan fiktivni roman čija radnja bi se zbivala u Hrvatskoj. Mislim da bi se kroz njega iznijela neka opširna iskustva u vezi emigracije, ali ne i specifični opis emigracije. Tako da je odgovor na ovo pitanje istovremeno i da i ne.
Što biste poručili mladim Hrvatima koji se dvoume odseliti se iz Hrvatske ili ne?
Nedavno sam imala sličnu situaciju. Moja sestrična je ozbiljno razmišljala o odlasku u Kanadu. Ima divnu profesiju, puno odgovornosti, voli ono što radi, ali je bila jako frustrirana s radnim uvjetima i potplaćenošću, pogotovo kad usporedi koliko bi mogla zaraditi u Kanadi. Odlučila je ostati u Hrvatskoj, a ja sam sretna da je o svemu dobro razmislila. Upozorila sam je na stvari koje bi mogla izgubiti odlaskom iz Hrvatske, a koje ja smatram puno vrjednijima od plaće. Nije jednostavno napustiti svoju voljenu zemlju, obitelj, prijatelje, male i velike tradicije ili navike, sve tebi poznato od poznatih krajolika do poznatih mirisa oko sebe. Puno je drugačije, a u neku ruku i lakše emigrirati dok ste malo dijete. Ipak što više starim, sve više osjećam koliko mi nedostaje domovina. Stvarno imam divan život, ali ima jedan kutak u meni u kojem osjećam neku osamljenost koju je nemoguće objasniti. Znam da Hrvatska nije još u potpunosti uređena država, da ima puno korupcije i nepovjerenja no unatoč tome je predivna zemlja. Gledajući izvana, imam dojam da se sve polako pomiče na bolje te bih preporučila mladim Hrvatima da pronađu snage za vjerovanje u bolje sutra i da ostanu doma. Život je takav da nigdje nije skroz lagano ili savršeno, a Hrvatska treba najbolje od svojih mladih da je zajedno izgrade kao svoj dom.
Što smatrate najvećim prednostima Hrvatske kao zemlje trajnog stanovanja? Što to Hrvatska ima, a Kanada nema?
Dosta dugo sam odgađala odgovoriti na ovo pitanje jer kao da sam se bojala da ću njime ispasti nezahvalna prema Kanadi. Formalno, što nedostaje u Kanadi je neki duh, neki nevidljivi konac koji potječe daleko iz prošlosti. Takav duh se u Hrvatskoj osjeti na ljudima, na ulicama, u kafićima, na vjenčanjima i sprovodima, doma za ručkom, kad se smiju, plaču i jauču, dok zvone zvona u daljini. Taj duh, nevezano događa li se nešto veselo ili tužno, sam po sebi ispunjava neki prelijep i poseban osjećaj. Također u Kanadi ne postoji ništa slično hrvatskim jezičnim dijalektima. To također Hrvatskoj daje posebnu čar. Možda je razlika u tome da Hrvatska je duga priča, a Kanada je još uvijek kratka priča … a lijepo je zavaliti se u neki dugi roman!
