Autorica pedagoških bestselera, rođena Dubrovčanka Vesna Bailey, iz Hrvatske se odselila s roditeljima u Kanadu kao desetogodišnja djevojčica.
Danas živi u gradiću Leamingtonu u ontarijskoj pokrajini Essex sa suprugom i njihovo troje djece.
Prije spisateljske karijere radila je 22 godine kao priznata terapeutkinja komunikacijskih smetnji, budući da je diplomirala psihologiju na University of Western Ontario (London, Kanada) i magistrirala logopediju na Wayne State Universityju u Detroitu (Michigan).
Vesninu obitelj povezuje nježna ljubav, koju međusobno osnažuju dijeleći zajedničku strast za jedrenjem u trenucima dužih druženja tijekom blagdana i školskih praznika.
Njezine dvije nagrađivane knjige, Notes To My Son – Before You Go i Notes To My Daughter – Before You Go, čitatelje nenametljivo upućuju da u vlastitom srcu otkriju snažne izvore iskrenosti i iskonske roditeljske ljubavi, koji združeni bivaju najpouzdaniji znak optimističnoga puta u zrelost te osamostaljenje naših kćeri i sinova.
Pisane s lakoćom, a raskošna vizualnog stila, u jedinstvenoj ljudskoj neponovljivosti – te su dvije knjige fascinantnom brzinom ušle u brojne kanadske obitelji kao dar prigodom Majčina ili Očeva dana, vjenčanja ili dolaska novorođenčeta.
Otkrivši na mreži te dvije pedagoške uspješnice kanadske Dubrovčanke, poželjela sam s njom porazgovarati o literaturi i vezama s Hrvatskom.
Užitak u brzim odgovorima spisateljice Bailey podijelit ćemo s čitateljima Večernjeg lista i Moje Hrvatske.
Na internetu nalazimo da je čitateljska javnost vrlo naklonjena Vašim knjigama. Koliko ste ih dosad objavili?
Dosad sam predstavila dva djela, Poruke mome sinu – Prije nego što kreneš dalje te Poruke mojoj kćeri – Prije nego što kreneš dalje. Čitatelji me često pitaju planiram li napisati još ovakvih knjiga, kao nekakav niz. Najbolje što sam napisala za taj tip djela mora doći s mjesta dubokog nadahnuća, namjere i autentičnosti pa se stoga ni prije nisam dala u pisanje druge knjige samo zato da bih i taj naslov dodala nizu. Međutim, nedavni gubitak majke ostavio me, dakako, s dubokim nadahnućem da napišem Poruke mojoj majci i već sam počela raditi bilješke. Također imam i radnju za roman i nestrpljiva sam da uskoro počnem raditi na njemu.
Smatrate li ih konvencionalnim knjigama, pedagoškom literaturom ili nekim drugim literarnim žanrom?
Poruke mome sinu i Poruke mojoj kćeri zapravo ne pripadaju niti jednoj konvencionalnoj literarnoj kategoriji. Nastale su kao osobno obraćanje mojoj djeci, poruke koje su napisane u namjeri da ih nadahnu, ohrabre, osiguraju im čvrst temelj i osnaže ih, a pratile su ih crno-bijele fotografije od kojih su neke moje vlastite. Ugodno me iznenadilo što su se mnogi ljudi diljem svijeta povezali s tom idejom. Neki te knjige smatraju pedagoškom literaturom, a drugi u njima pronalaze literarnu vrijednost. U konačnici, djela su postala čest poklon koji ljudi daruju kako bi proslavili mnoge životne prigode.
Možete li ukratko našim čitateljima opisati svoju karijeru?
Većinu svoje karijere provela sam radeći kao logoped. Poslije diplome provela sam nekoliko godina u kliničkom i odgojno-obrazovnom okruženju, a nakon toga sam otvorila privatnu praksu gdje sam radila 23 godine. Na preglede su mi dolazili i djeca i odrasli, sa širokim rasponom govornih i jezičnih poremećaja; nalazila sam svoj posao vrlo vrijednim i stimulirajućim, međutim, nakon što sam neočekivano objavila svoje dvije knjige kao da me obuzela potpuno nova, intenzivna strast za pisanjem! Pisanje me oduvijek radovalo, ali nikada nisam smatrala da ću se time baviti na ovoj razini. Ne samo da volim pisati nego također uživam i u novim ljudima u mom životu, kao i u novim iskustvima koje mi je ono donijelo. Izrazito sam zahvalna na tome i svjesna sam kakav je to dar. Budući da sam donirala dio novca od prodaje knjiga programu Ujedinjenih naroda koji se bori protiv gladi u svijetu (United Nations World Food Program), pozvana sam na svečanu dodjelu nagrada kada su bivša državna tajnica Sjedinjenih Američkih Država Hillary Rodham Clinton i Bill Gates primili nagrade za svoj trud u iznalaženju rješenja za problem gladi u svijetu. Bilo je vrlo poticajno biti u društvu toliko mnogo ljudi koji dijele svoju viziju i strast za rješavanjem tako složenog i uznemirujućeg problema.
Što za vas znači Hrvatska? Osim imena Vesna, kakvu poveznicu kao uspješna Kanađanka imate s domovinom?
Što za mene znači Hrvatska? Ona znači mene samu. Ona je temelj iz kojeg sam se razvila i čak dok pišem ove riječi, borim se s knedlom u grlu; preselili smo se u Kanadu kada mi je bilo deset godina, a vrlo je složen proces kada netko napusti svoju matičnu zemlju u dobi kada uz nju vezuje događaje na koje ima najranija, najdraža i najsnažnija sjećanja. Na primjer, živo se sjećam crveno-bijelog pojasa na napuhavanje, čak i njegova mirisa, u koji sam tako voljela skliznuti kako bih plivala u Jadranu dok smo živjeli u Dubrovniku. Jednako živopisno prisjećam se mirisa i tvrdoće gline u Zagorju koju smo koristili kako bismo napravili malene blatne loptice, nabili ih na kraj štapa i natjecali se tko će svoju najdalje baciti. To ne znači da pamtim samo sretne trenutke; sjećam se također premetanja šume s mamom u potrazi za gljivama koje bismo mogle pojesti i skupljanja drveta da bismo mogle upaliti vatru za kuhanje i održavanje topline, i to ne u smislu da smo išle u neku zabavnu avanturu, nego smo bile svjesne da to moramo učiniti kako bismo mogle jesti i ostati u toplom toga dana. Unatoč tomu, ne bih željela ništa promijeniti, istinski sam zahvalna na svemu; vjerujem da je sve to doprinijelo oblikovanju najboljih dijelova mene. Ipak, pamtim također koliko mi je po dolasku u Kanadu bilo važno, kao djetetu useljeniku, da se pokušam uklopiti i prilagoditi novoj zemlji i kulturi. Mislim da djeca useljenici prolaze kroz vrlo složen proces žongliranja s dva identiteta tijekom svoga školovanja, a većina tog procesa je izvan bilo čije kontrole. Kada promislim o svim proteklim godinama, čini mi se da sam zatvorila puni krug. Tijekom godina kada nisam živjela kod kuće, dok sam studirala, vjerojatno sam dublje utonula u kanadski identitet. Ne vjerujem da je to nešto loše; Kanada je predivna zemlja i radi odličan posao pružajući tako mnogo životnih prilika useljenicima pa mislim da u znak poštovanja treba osjećati zahvalnost zbog toga te vjerujem da je to zdrava perspektiva koju treba prihvatiti svatko tko se nada da će se uspjeti prilagoditi životu u novoj zemlji. No, ipak sam doživjela jedno iskustvo na posljednjem putovanju u Dubrovnik koje me pomalo rastužilo. Pošla sam sama u šetnju i dok sam podešavala fotoaparat za slikanje, jedan gospodin mi je prišao i ponudio se da napravi fotografiju kako bih i ja mogla biti na njoj. U kratkom razgovoru koji je uslijedio s ovim njemačkim turistom rekla sam mu da sam iz Kanade, ali da sam zapravo rođena u Dubrovniku! Tako ponosno! I tada mi je uputio najprodornije pitanje koje sam ikada čula: "Osjećate li se više kao Kanađanka ili kao Hrvatica?" Bila sam gotovo zaprepaštena, oklijevala sam i potom odlučila biti iskrena. Zapravo sam se tijekom tih proteklih nekoliko dana osjećala više kao stranac nego kao turist. Bila sam svjesna da govorim s naglaskom, da se geste i govor tijela "lokalnih ljudi" razlikuju od mojih, nisam se snalazila po gradu, nisam znala kako stvari funkcioniraju u prodavaonicama itd. Mislim da je i logično što sam se osjećala kao "autsajder", ali kada sam kasnije u osobnom miru preispitivala ovaj razgovor, njegov me sadržaj ispunio dubokom tugom. Kako se mogu osjećati poput takvog stranca u svojoj domovini?No, mislim da je to stvarnost useljenika i treba je prihvatiti kao takvu. Odgajala sam svoje troje djece sa suprugom koji je rođeni Kanađanin i nismo bili uključeni u organiziranu hrvatsku zajednicu per se, a ipak su moja djeca odrastala sa snažnim osjećajem svoga hrvatskog identiteta i vrlo su ponosna na taj segment svoga naslijeđa. Izgleda da im kako odrastaju taj osjećaj povezanosti biva sve važniji i postaje za njih veliko izvorište ponosa. Nakon putovanja u Hrvatsku na obiteljski odmor prirodno smo ostali u kontaktu s rođacima; divno je što današnja komunikacijska tehnologija održavanje tih veza znatno olakšava, češće nego se komuniciralo u prošlim generacijama. U sljedećem segmentu naših života, polu-umirovljenju i umirovljenju, nadam se da ću provoditi sve više vremena u Hrvatskoj... i radujem se što ću se osjećati sve više kod kuće! Možda će jednoga dana moje knjige čak biti prevedene na hrvatski jezik – voljela bih to.
Obiteljsko stablo Vesne Bailey
Spisateljičini roditelji dijelili su sudbinu brojnih migrantskih obitelji iz Hrvatske, koje su se odselile u Kanadu olovnih šezdesetih 20. stoljeća.
Njezina je majka iz Poznanovca, smještenog u Hrvatskom zagorju, Barica Dedo rođena Novački (27. listopada 1932.), a otac Baldo Dedo rođen u Dubrovniku 12. srpnja 1932.
Zajedno sa sestrom Zdenkom, udatom Logan (r. 30. studenog 1954.) buduća psihologinja i spisateljica Vesna, udata Bailey (r. 15. studenog 1957.) odlazi s roditeljima 1967. u inozemstvo u potrazi za boljim životom.
Spisateljičina sestra Zdenka Logan ima dvoje djece, Sarah i Zacharyja. Vesna Bailey ima troje djece Stephena, Lauren i Karyn, čija ju je životna radost inspirirala za pisanje majčinski toplih knjiga.
Unuci naših vrijednih iseljenika Barice i Balda – njih petero – Sarah i Zachary Logan kao i Stephen, Lauren te Karyn Bailey obožavaju bakine magične priče iz njezina djetinjstva u Hrvatskoj, koje će uskoro, nakon žalovanja po nedavnoj smrti nezaboravne bake Barice, objaviti njihova teta i majka u novoj knjizi radnoga naslova Šetnja prostranstvima srca.
Bravo