U pečuškome Hrvatskom kazalištu i na gostovanjima po hrvatskim naseljima u Mađarskoj ovih se tjedana izvedi "Marica".
Kazališna predstava nastala je po tekstu Zoltana Gataija, kojem je to prvi dramski uradak, a u režiji Slavena Vidakovića.
"Predstava pučke igre 'Marica', kako stoji na plakatu, nastala je za potrebe Hrvatskoga kazališta", izjavio je ravnatelj Slaven Vidaković.
>> Devedesete – lakše ih je voljeti iz daljine
Izbor glazbe načinio je Čaba Čanji, koreografiju Đuro Šarošac, a scenografiju i kostimografiju potpisuje Péter Fenyő. Riječ je o predstavi u kojoj nastupa nekoliko glumaca i skupina amatera.
Lijepo je vidjeti kako se uspjelo zajedničkim snagama prikazati dopadljivu i pitku dramsku igru, koja je vjerojatno zbog glazbe i plesa, izazvala simpatije ostarjele hrvatske publike po našim hrvatskim selima.
Krčmarica Marica (Martina Stjepanović), udovica, traži i nalazi ljubav u Pavinu (Goran Smoljanović) zagrljaju, što odobrava sveznajući seoski autoritet koji obožava špricere, starina Marko (Stipan Đurić).
Pri kraju predstave doznajemo da je on nekada bio zaljubljen u Maričinu mamu Agu (Eva Polgar), koja ne želi ništa novo, a najvažniji joj je ostanak na zemlji, pa se tako protivi i Maričinoj želji da njezina kći Anka (Natalia Ronai) nastavi školovanje.
Anka bi se na kraju mogla i udati za prvoga prosca Franciku (Dejan Fajfer) koji dolazi sa svojim ocem Štefom (Rafael Arčon) u njihovo prenoćište, a kojega su očarale Ankine grudi, lijepe poput zrelih jabuka.
A ni ocu Štefu nije mrska Marica sa svojim izazovnim oblinama koje dobivaju pravu dimenziju kada se nagne.
Dvojica stranaca u seoskoj krčmi, govoreći jezikom sličnim šokačko-hrvatskom, ali koji nije hrvatski, među stalnim gostima narušavaju red stvari.
Starina Marko vuče konce (ili ih pokušava vući) dramske igre koja se završava prosidbom svih i svakoga.
Jedino Marka ne prosi nitko. Doduše njegova "baba" je kod kuće, što u posljednjoj sceni dokazuje i velika modrica oko njegova oka.
Pavo prosi Maricu, ona pristaje, Francika uzalud prosi Anku, ona je još mlada i zaljubljena u Mirka (Krištof Petrinović) s kojim vježba matematiku i poljupce te se nastavlja s njim viđati uz majčino odobravanje, a o ženidbi može biti riječi tek onda kada oboje završe škole.
Francika ostaje sam, a njegovu ulogu nenadano preuzima otac Štef koji utjehu nalazi u prosidbi majke Age.
I nakon svega, starina Marko kaže: "Svijet ostaje na mladima i onda ako Aga plače jer se mladi ne mole i ne idu u crkvu te nose kratke haljine".
Orkestar (Tomica Bošnjak, Mirko Bošnjak, Marko Šafer), seoske djevojke (Erzsébet Mudri, Andrea Greksa, Mirjana Šarošac) i seoski momak (Akoš Kolar) s veseljem plešu, ulaze i izlaze iz krčme u kojoj su svaki dan, pjevaju i sviraju...
Često se povede kolo, rado u njega ulaze svi, pa i Francika i Štef koji ne znaju prave korake.
Možda bi se u ovome posljednjem mogao i tražiti ironijski odmak koji se previše ne nadzire u predstavi iako ju je upravo on mogao izdići i tako učiniti iskorak prema temi danse macabre, a ne ostati u kolu iz vremena drame Ivana Petreša i Antuna Karagića.
Autor teksta Zoltan Gatai predstavu preporučuje riječima: "Kako sačuvati integritet? Kako ostati vjeran samome sebi u promjenjivoj sredini?"
A to su pitanja koja nas mogu okupirati i danas.
Glavni lik, Marica, i sama prolazi kroz izazove u kojima pokušava donijeti ispravne odluke za svoju kćer i sebe.
Uspijeva li u tome, je li zadovoljna svojim postupcima – mislim da je odgovor u svima nama ako iskreno pristupimo humoristički prikazanim prizorima.
>> Preko fotelje do očuvanja hrvatskog jezika
