Klasična diplomacija i diplomatske aktivnosti koje uređuju političke odnose među zemljama usredotočene su na strateško pozicioniranje pojedinih zemalja u politici i gospodarstvu.
Već više od dva desetljeća u većini razvijenih zemalja klasična diplomacija doživjela je znatne promjene.
Uz političke odnose među zemljama, u središtu je aktivnosti moderne diplomacije, posebice u 21. stoljeću, suradnja u gospodarstvu te u razvoju i razmjeni modernih tehnologija koje znatno podižu kvalitetu života stanovništva.
Stoga su mnoge države, posebice one vodeće s održivim gospodarskim rastom, razvile i strategije moderne gospodarske diplomacije na temeljima poznate razmjene dobara među zemljama, s iskustvima i vezama koje je kroz stoljeća svaka od njih izgrađivala u raznim razdobljima razvoja civilizacije te s jasnom vizijom budućih aktivnosti.
Zanimljivo je da su tehnološki divovi i gospodarski vodeće zemlje, među kojima su i neke male države po veličini slične Hrvatskoj, kroz svoje uspješne rezultate u gospodarstvu, razvoju novih tehnologija i inovacija podigle i svoj politički utjecaj na globalnoj sceni. Pri tome veličina nije presudan čimbenik u visokom pozicioniranju pojedine zemlje na globalnoj ljestvici.
Danas gotovo sve vodeće gospodarski jake zemlje imaju vrlo aktivne odjele za gospodarsku diplomaciju u sklopu svojih ministarstava za vanjske poslove i međunarodnu suradnju, ali i u svojim veleposlanstvima u inozemstvu, gdje su uspostavljeni posebni odjeli zaduženi za promicanje gospodarskih aktivnosti unutar zemalja primateljica.
S obzirom na to da su znanost i znanstvena istraživanja temelj razvoja modernog gospodarstva s održivim rastom i jakim izvoznim potencijalom, ali i važan čimbenik razvoja novih tehnologija, mnoge zemlje uvele su kao potporu političkoj i gospodarskoj diplomaciji i tzv. znanstvenu diplomaciju koja je specifično fokusirana na suradnju i razmjenu iskustava među zemljama u znanosti i obrazovanju, posebice u vezi s temama od globalne važnosti.
Znanost je od svojih prapočetaka uvijek bila globalna i uključivala je međunarodnu suradnju, posebice u temama kao što su borba protiv opasnih zaraznih bolesti i mogućih globalnih epidemija, očuvanje okoliša, kvaliteta pitke vode, rijeka, mora i zraka, istraživanja s utjecajem na bolju globalnu sigurnost stanovništva, proizvodnju hrane, kvalitetu života uopće u svim segmentima – od kvalitete stanovanja, do prijevoza i modernih komunikacija.
Znanstvena diplomacija omogućuje brzi prijenos znanja, pomaže boljoj mobilnosti istraživača i boljoj iskoristivosti moderne znanstvene opreme koja je kroz suradnju među zemljama dostupna većem broju istraživača.
Velik broj zemalja posljednjih godina razvio je svoju znanstvenu diplomaciju kroz jasno definiranu strategiju koja, prije svega, uključuje suradnju ministarstva vanjskih poslova i ministarstva znanosti u matičnoj zemlji koja su razvila strategiju za budućnost znanstvene diplomacije te aktivnu suradnju s veleposlanstvima drugih zemalja akreditiranih u matičnoj zemlji.
Međutim, za ozbiljan iskorak nije dovoljno samo biti aktivan na domaćem tlu. Za odličan rezultat u znanstvenoj i suradnji na razvoju inovacija i tehnologija itekako su potrebne i dodatne diplomatske aktivnosti izvan matične zemlje.
U znanstvenoj diplomaciji aktivne su mnoge zemlje – od Sjedinjenih Američkih Država, Kanade, Japana, Australije do velikog broja europskih zemalja.
Poseban fokus europske zemlje stavljaju na diplomatske aktivnosti vezane za znanstvenu diplomaciju u onim zemljama u svijetu koje imaju najrazvijeniju znanost i tehnologije.
Strategija znanstvene diplomacije u pravilu mora biti stvorena u matičnoj zemlji te s jasnom vizijom i jasnim budžetom koji uključuje postavljanje tzv. diplomata – znanstvenika u veleposlanstva onih zemalja koje su vodeće u znanosti u svijetu i ondje gdje pojedina zemlja identificira strateške ciljeve.
Tako danas mnoge europske zemlje, kao Italija, Španjolska, Njemačka, Francuska, Velika Britanija, ali i mnoge druge manje države imaju u svojim veleposlanstvima posebne diplomate – znanstvenike ili one bliske znanosti i s dobrim iskustvom i razumijevanjem znanosti, naročito u Washingtonu jer je SAD vodeća zemlja u znanosti i razvoju inovacija u svijetu.
Posao tih diplomata znanstvenika jest povezati najkvalitetnije američke istraživačke i akademske institucije s institucijama u matičnoj zemlji, osigurati aktivnu znanstvenu suradnju među dvije zemlje, osigurati razmjenu istraživača studenata, zajedničko financiranje projekata, zajedničke znanstvene publikacije, zajedničke patente, seminare, radionice i konferencije te zajedničke start-up tvrtke koje nastaju kao rezultat znanstvenih istraživanja.
Dobar primjer jako aktivne zemlje u znanstvenoj diplomaciji u SAD-u i na drugim kontinentima je Španjolska koja je prije više od 20 godina uspostavila vezu sa zemljama Latinske Amerike. Danas je u toj mreži (Ibero-American Program of Science and Technology Development, CYTED) aktivno povezano više od 28 tisuća znanstvenika i inovatora, a aktivno je podupire znanstvena i diplomatska administracija u Španjolskoj.
Slično Španjolskoj, i mnoge druge europske zemlje imenovale su i posebne veleposlanike pri uredima predsjednika tih zemalja koji su science ambassadors te zemlje i koji putuju po svijetu promovirajući znanstvene institucije, znanstvene rezultate i znanstvenike u svojoj matičnoj zemlji te ulažu velike napore da promoviraju znanstvenu suradnju svoje zemlje sa svjetskim znanstvenim institucijama, posebice na temama od strateške važnosti za svoju zemlju.
I osobno sam imala priliku aktivno surađivati kroz svoj mandat ravnateljice Instituta Ruđer Bošković (2009. – 2012.) s dr. Catherine Bréchignac, imenovanom veleposlanicom za znanost Francuske koju je na tu funkciju postavio nekadašnji predsjednik Nicolas Sarkozy.
Dr. Bréchignac ujedno je i tajnica slavne Francuske akademije znanosti i danas obavlja ovu važnu funkciju veleposlanice koja promiče interese Francuske u znanstvenim suradnjama u mnogim zemljama, uključujući i Hrvatsku.
U diplomatskim naporima zemalja veliku ulogu imaju znanstvenici tih zemalja u iseljeništvu.
Iako ima izvrsnu i brojnu znanstvenu dijasporu, Hrvatska je, osim dva kongresa koja su organizirana na inicijativu bivšeg ministra Dragana Primorca prije deset godina i koji su bili jako uspješni u jačanju veza znanstvenika u matičnoj zemlje sa znanstvenicima iz iseljeništva, napravila do danas jako malo.
Drugi odličan projekt koji je rezultirao iz tih kongresa jest uspostava fonda "Jedinstvo uz pomoć znanja (Unity through Knowledge - UKF)" koji je tijekom posljednjih deset godina postigao izvrsne rezultate u financiranju zajedničkih znanstvenih projekata na kojima surađuju znanstvenici u Hrvatskoj i iseljeništvu.
UKF Fond dobio je i mnoga međunarodna priznanja za iznimno vrijedne rezultate i poznat je izvan granica Hrvatske te ga treba osnažiti. Danas djeluje u sklopu Hrvatske zaklade za znanost.
Hrvatska znanost danas treba bolju internacionalizaciju koja će pridonijeti i boljoj kvaliteti i boljim rezultatima. Vrijeme je da Hrvatska pokrene ozbiljnu diplomatsku ofenzivu te da ojača prepoznatljivost svojih znanstvenih institucija, znanstvenih centara izvrsnosti i izvrsnih pojedinaca u svijetu.
Hrvatska mora privući u svoje institucije dolazak izvrsnih znanstvenika i omogućiti bolju mobilnost svojih studenata i istraživača. Hrvatsko iseljeništvo svakako može imati itekako važnu ulogu u ovim naporima, ali strategija mora nastati u Zagrebu, inače će sve završiti na pojedinačnim i malim inicijativama.
Ako netko još dvoji o ovoj potrebi i činjenici da znanstvenici mogu pomoći u jačanju hrvatske diplomacije u svijetu, neka se samo prisjeti nekih izvrsnih primjera iz prošlosti kad su hrvatski znanstvenici pokrenuli inicijativu potpisivanja Apela za priznanje Hrvatske koji su potpisala 104 nobelovca iz cijelog svijeta i koji je publiciran u prestižnom New York Timesu. Taj Apel imao je golemi odjek i definitivno je pridonio američkom priznanju Hrvatske koje je kasnilo za europskim zemljama.
Prisjetimo se također da su hrvatsko-američki znanstvenici Dražen i Marko Prelec s MIT-a i tada s Yalea svojedobno napisali pismo američkoj javnosti u kojem su jasno izrekli sve o agresiji na Hrvatsku i apelirali za priznanje.
Slično su tada napravili hrvatski matematičari koji i danas predaju u SAD-u – Gordana Matić, Miljenko Žabčić i Josip Lončarić pismima objavljenima u Washington Postu.
I mnogi drugi znanstvenici na razne načine pridonosili su širenju istine o Hrvatskoj početkom devedesetih. I sama sam sudjelovala u mnogim aktivnostima i posebno je vrijedno spomenuti da sam s pok. dr. Draganom Ježićem na sveučilištu Georgetown u Washingtonu D. C. organizirala znanstveni simpozij kojim je obilježena deseta godišnjica pada Vukovara.
Panelisti su bili vrhunski američki diplomati, kao što su Jeane Kirkpatrick, bivša veleposlanica SAD-a u UN-u, Peter Galbraith, bivši američki veleposlanik u Zagrebu i mnogi drugi.
U dvorani u Washingtonu sjedili su stručnjaci State Departmenta, senatori i kongresnici, novinari i intelektualci. Tijekom simpozija govorili su svjedoci vukovarske tragedije. Ovo sve je bilo nekad, a sad smo u drugoj fazi koja traži još veću aktivnost znanstvene zajednice.
Vrijeme je da Hrvatska ponovno, ali ovaj put strateški, napravi dobar plan i osmisli kako naši znanstvenici u iseljeništvu mogu pridonijeti svojoj zemlji u miru i razvoju prosperitetne budućnosti.
Znanost i znanstvenici po prirodi stvari uvijek su bili most među narodima. Od Ruđera Boškovića koji je bio i znanstvenik i diplomat, pa do današnjih stručnjaka.
Vrijeme je da Hrvatska uključi ovaj vrijedan kapital i u domovini i u svijetu.
Ovo je jedna od misli - a u svezi je s hrvatskim iseljenistvom - koja mi se proteze mozdanim vijugama od 1991. Bili smo na dobrom putu ostvariti nesto pozitivno u smjeru ukljucivanja tog "vrijednog kapitala" ali su se naa put stale neke cudne snage u samom pocetku 21. stoljeca. No nikad nije kasno! Uvjeren sam da je ideja odlicna i sprovediva u djelo. Pocnimo raditi! A sve ove negativne komentare - ispod i iznad moga - jednostavno staviti na "delete".