"Prvi put kada sam se prijavila na program učenja hrvatskog jezika osjećala sam strah, nesigurnost i tjeskobu. Biti u zemlji svoga djeda i bake, kao što nam se mnogima događa, vrlo mi je emotivno. Bilo je kao da ponovno živim s njima, slušam ih i osjećam da me prate na neki način", riječi su Caroline Pedicic iz Argentine, koja boravi u Zagrebu.
>> Šokirao ga Zagreb nakon 30 godina iseljeničkog života: Pa i životinje ste 'poenglezili'
Treća i četvrta generacija
Ove godine opet kući, kao što je voli zvati, živi iskustvo s druge točke. Već počinje razumjeti rečenice, komentare, kao i razgovor skupine djevojaka u tramvaju. I tada se osjeća sretnom jer primjećuje da je sve ono što je naučila prvi put kada je došla tu ostalo. Netaknuto.
Za program učenja hrvatskog jezika, kojem je cilj poticanje povratka iseljenih Hrvata i njihovih potomaka te očuvanje hrvatskog jezika izvan granica Hrvatske, u 2016./17. dodijeljeno je 178 stipendija (ljetnih i zimskih) za 126 kandidata sa svih kontinenata, a najviše ih je iz Južne Amerike.
Carolina, čije smo pismo dobili preko Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, ne skriva da joj boravak u domovini znači puno.
Za nju je Hrvatska zemlja puna strasti i dobrih običaja u kojoj ljudi uživaju u kavi s prijateljima i kolegama.
Možda će se cinici podsmjehnuti njenim riječima, ali kako je Oscar Wilde napisao: "Cinik zna cijenu svega, a ne zna vrijednost ničega".
Iz južnoameričkih zemalja dolazi treća i četvrta generacija iseljenika, koje zainteresira učenje jezika, no nakon boravka u domovini mnogi odluče ostati, navode u Državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske.
Hrvatsko državljanstvo, kažu, najviše traže polaznici programa učenja hrvatskog jezika iz Južne Amerike.
Inače, ukupno su 2223 pripadnika hrvatskog naroda izvan domovine lani dobila hrvatsko državljanstvo, dok su 2014. bila 1452.
Uče u Zagrebu, Splitu i Rijeci
Postupak dobivanja državljanstva je još dugotrajan za potomke iseljenika, no vladajući su ga obećali pojednostavniti, a trebala bi u tome pomoći i Služba za migracije unutar Ministarstva za demografiju koja će se baviti povratkom iseljeništva.
Među mladima koji su došli učiti hrvatski jezik, a to, osim u Zagrebu, mogu i na sveučilištima u Splitu i Rijeci, jest i Juan Carlos Ugarte Derpic iz Bolivije.
Zadovoljan je što ima priliku upoznati hrvatsku povijest i kulturu, a za ljude ovdje misli da su općenito dobri i susretljivi.
"Bio bih presretan kad bih se Hrvatskoj mogao usavršavati u struci, arhitekturi. Zato mi je potrebno posvetiti se učenju hrvatskog jezika i kulture", napisao je o svojim planovima Ugarte Derpic.
Volim ovdašnji život i nadam se duljem ostanku
Paula Sabrina Bojanich prvi je put došla u Hrvatsku iz Argentine prije dvije godine kao stipendistica.
"Nikad nisam mislila da ću se moći toliko osjećati kao kod kuće tako daleko od moje zemlje. Hrvatski jezik je zaista težak, ali nije bilo trenutka kada sam se osjećala izgubljenom ili nesposobnom za razgovor. Tečaj Croaticum je intenzivan i nakon svega jednog semestra moguće je naučiti mnogo govoriti. Živjeti u studentskom domu je ugodno i pruža mogućnost susreta s mnogim ljudima. Studentski restorani su izvrsni, s raznolikom domaćom hranom. Zbog pozitivnog iskustva vratila sam se ponovno ove godine, nadajući se duljem ostanku. Volim ovdašnji život, ovo je lijepa zemlja s divnom kulturom i tradicijama, vrlo sigurna, a ljudi su spremni pomoći", naglasila je Bojanich.
Uživam u Splitu učeći jezik naše obitelji
Irene Lukovich iz Argentine na Sveučilištu u Splitu pohađa program učenja hrvatskog jezika.
"Vrlo sam zadovoljna studentskim životom u Splitu, još više kada ode ova hladnoća. U studentskom domu smo izvrsno dočekani. Ljudi koji tamo rade su vrlo ljubazni i uvijek spremni razriješiti bilo koju nezgodu. Od recepcije pa do osoba koji se bave informatičkom opremom, sve je savršeno. Vrlo sam zadovoljna i tečajem jezika. Profesorica Ivana, koju smo imali u početku, profesionalna je i istodobno čini nastavu zabavnom. Kako nas je previše, podijelit će nas u dvije skupine, ovisno o podrijetlu; Latinoamerikanci s jedne strane i ostatak svijeta s druge. Važno je da smo tu, živimo hrvatsku kulturu na licu mjesta i učimo jezik naše obitelji. Zaista uživam", otkrila je Lukovich.
Život u Zagrebu je kao u raju, želim živjeti ovdje
"Živim u studentskom naselju koje je vrlo blizu Filozofskog fakulteta i studentskih restorana. Dolazim iz São Paula koji je ogromna metropola, s velikim onečišćenjem i prometnim zastojima. Stoga je za mene živjeti u Zagrebu kao u raju. Dovoljno je velik da ima mnogo kulturnih sadržaja, kina, festivala, muzeja, kazališta i dovoljno malen da bude prijateljski i ugodan za življenje. Moja je želja na kraći rok nastaviti s učenjem hrvatskoga jezika, a na dulji živjeti i raditi ovdje. Htjela bih proširiti gospodarsku suradnju između Brazila i Hrvatske. Imam mlađu sestru koja je zainteresirana prijaviti se za stipendiju u idućem razdoblju. Bilo bi lijepo kad bismo mogle boraviti zajedno. Većina naše rodbine ovdje govori jedino hrvatski pa mi je ključno dobro poznavati jezik", zaključila je Lygia Skrapec iz Brazila.
>> Pročitajte kako se potomak hrvatskog iseljenika 80-ih divio Zagrebu
Drago mi je da dio mojih poreznih obveza ide na ovakve projekte.