"Čovjek samo srcem dobro vidi. Suština se očima ne da sagledati", Antoine de Saint-Exupéry, Mali princ
"Stariji čovjek polako je došetao kroz prolaz Oktogon do našeg salona. Zastao je ispred srca na izlogu i čitao poruke ispisane na papirićima i zalijepljene na staklo. S tužnim izrazom lica polako se sagnuo, uzeo post-it i dugo gledao u prazan komad papira. Kratko je nešto napisao i potom brzo otišao. Na papiriću koji je zalijepio na izlog pisalo je: 'Volim svog lijepog anđela'. U toj poruci bilo je nešto duboko, tužno i, čini se, konačno", ispričali su nam djelatnici Salona Croata u zagrebačkom Oktogonu.
Tko zna tko je taj muškarac, kakav je život imao, što se dogodilo? Tko zna kako se osjeća ljubav toliko snažna i možda iznenada prekinuta.
Tko zna tko je vlasnik psa Borisa, a tko je Ana iz 3C koju netko voli?
Jedna starija gospođa napisala je koliko voli svoj rodni grad, a ljupka plavušica potajice zalijepila poruku kako voli Zaka.
Tko zna što sve prolaznici Oktogona vole...
Volim... burek, Trumpa i dugu kosu
Dan prije Valentinova naš hrvatski modni brend pitao je građane i turiste grada Zagreba što vole te im predložio da napišu odgovor na post-it papirić i zalijepe ga unutar velikog srca nacrtanog na izlogu salona.
U trenu su se papirići nagomilali, ubrzo je ponestalo prostora unutar obrisa pa su prolaznici svoje poruke i misli lijepili oko okvira. Srce je svakim danom raslo sve više i više...
Poruke su bile različite, a većina nam je otkrila što je ljubav i podsjetila nas na vrijednost malih stvari u životu te nam pokazala da samo srcem bogati ljudi nemaju dovoljno papirića da napišu koga sve vole.
Osim duhovitih i dosjetljivih post-ita, na kojima je pisalo kako vole "burek", "Trumpa", "polinom", "posljednji dan prije godišnjeg", "dugu kosu" pozornost nam je privukla i poruka Michelle iz Pertha koja je na izlogu napisala koliko voli domovinu svojih djedova i obećala da će se brzo vratiti.
Zagrepčanka koja to više nije
"Moj Zagreb, naše more i zagorske brege", stoji u sredini srca, s potpisom Zagrepčanka koja to više nije...
Ali to nije sve, skriveno pokraj mnoštva praznih papirića na stoliću ispred trgovine, koji još uvijek čekaju da im otkrijete svoje tajne, našao se i jedan veći list papira:
"Došao je i taj dan. Odgađala sam odlazak koliko sam dulje mogla, iako sam zaista željela krenuti.
Ne znam, odjednom mi se činilo važnim pozdraviti se sa svime što sam voljela u gradu. S Trgom i kavanicom na Cvjetnom, ubaciti siću u Manduševac, ući još jednom u drndavi tramvaj, sjesti pokraj Matoša, proći Tkalčom, a zatim protrčati Oktogonom i juriti sve do Gajeve...
I otišla sam, tisućama kilometara daleko. Znala sam da zaslužujem bolje, znala sam da mogu postići više i da me ne treba biti briga, da moram prestati osvrtati se.
Sada znam da je to bila dobra odluka, imam sve što mi treba. Nisam se vratila na ljeto, učila sam jezik, nisam došla ni za Božić, bilo je prerano, tek sam sklopila nova prijateljstva.
Nakon toga nije bilo slobodnih dana, a ja sam upravo počela napredovati na poslu. I govorim sama sebi kako sam sretna, sve ide po planu. Ali nekako je pusto, običaji su drukčiji, nitko se ne smije istim stvarima kao ja, nitko ne želi popiti kavu negdje vani, nitko nema potrebu iskoračiti iz života koji mu je zacrtan.
Toliko je pravila koja se ne krše, toliko ravnoteže koju nitko ne želi narušiti da poželim iz čistoga mira vrištati, skakati, šokirati, ali nemam hrabrosti.
Iako me to na početku oduševljavalo, ja fakat ne volim te ulice na kojima nema ni papirića, ne volim fasade ne kojima nema grafita, ne volim savršene redove u kojima se nitko ne gura, ne volim čak ni drvorede koji su tako prokleto simetrični i ograđeni niskim žičanim ogradama koje nitko ne preskače.
Ne kužim, nema ničega od onoga što me ljutilo u mojoj zemlji, a opet mi sve ide na živce. I morala sam doći, barem nakratko. Da osjetim da sam opet živa, da sam ona stara...
Prvi put sam se nasmijala na frankfurtskom aerodromu, gdje sam presjedala, kada sam vidjela natpis 'Bad Blue Boys – Zapruđe'.
Ovo ne mogu ugurati u mali post-it, a nije mi fora samo napisati koliko volim Zagreb. Glupo je da me izlog motivira da istresem sve što imam, ali što ću... kome ću?
Bok,
Zagrepčanka koja to više nije"
Srce za broj veće
Ljubav se manifestira svuda, u svakom atomu, molekuli, svakoj stanici, negdje u većoj mjeri, negdje u manjoj, a najvećoj u srcu te je stoga kampanja brenda Croata prerasla u najsimpatičniju stvar u gradu.
Ako ste u Zagrebu, posjetite prolaz Oktogon i podijelite s ostatkom grada svoj odgovor na pitanje "Volim..." do 8. ožujka, a ako niste – napišite nam odgovor u komentaru.
Neka i vaše srce bude, barem samo danas, za broj veće.
>> Zašto se kravata daruje za Božić?
Ako želiš ljubav kao i ja, ako si usamljena kao i ja, javi mi se da skupa pronađemo sreću, da nađemo ljubav zajedno.