Naslovnica Priče

Život naših ljudi na Novom Zelandu uz krčenje šuma, sadnju vinove loze i stvaranje plodnog tla

Barba Mate dobro je svladao engleski, ali nikad nije zaboravio svoj jezik. Supruga mu je Novozelanđanka, u kući se govorio engleski, pa djeca nisu naučila hrvatski, ali ga razumiju, isto kao što ga razumije i Jean koja je, radeći u restoranu, slušala svoga Matu
18. veljače 2019. u 09:49 0 komentara 470 prikaza
Foto: Jürgen Schwenkenbecher/DPA/PIXSELL

Barba Mate Kurtić iz novozelandskog Mastertona sa svojom suprugom Jean poletio je u rujnu 1978. godine preko Wellingtona na dugi put. Sletjeli su na Havajsko otočje i zadržali se u Honolulu, da bi odatle otišli u Kaliforniju, gdje su u Los Angelesu i San Pedru sreli svoje brojne prijatelje te naše zemljake. Sljedeće slijetanje bilo je u Parizu, pa u Londonu, Madridu, Rimu, da bi konačno došli u rodnu Podgoru.

Florida Vela Hrvatica s Novog Zelanda prije točno 20 godina svoju knjigu završila je proročanskim riječima

Davno je to bilo, 1929. godine, kada je barba Mate otišao k stricu u New Plymouth, koji se tamo odselio 1885., i k bratu koji je već radio u stričevoj gostionici. Tu se i Mate posvetio najobičnijim poslovima novog zanata. Godinama je radio dok nije uštedio nešto novca te sa suprugom otvorio vlastitu gostionicu u Mastertonu. Njegova jela bila su poznata po kvaliteti i ukusu, a o usluzi da i ne govorimo. 

Iako su ga boljele noge, Mate je kao 72-godišnjak bio vrlo agilan i nikada se nije prepuštao odmaranju. Jedini mu je odmor, priznao je 1979. godine, bio odlazak u klub Wellington te čitanje Matice iseljenika. 

Životna priča Petar je s Hvara došao na Novi Zeland, oženio je Maorku, ostao udovac s devetero djece...

Barba Mate dobro je svladao engleski, ali nikad nije zaboravio svoj jezik. Supruga mu je Novozelanđanka, u kući se govorio engleski, pa djeca nisu naučila hrvatski, ali ga razumiju, isto kao što ga razumije i Jean koja je radeći u restoranu slušala svoga Matu.

Godine 1978. Jean je prvi put došla u Podgoru da vidi gdje se njezin Matty rodio, gdje je to mjesto i zemlja o kojoj toliko priča. Vidjela je slikovito mjestašce s oko 1300 stanovnika, smješteno ispod golih stijena Biokova uz najljepši dio jadranske obale. U sklopu putovanja razgledala je i ostala mjesta Makarske rivijere, poredana uz plaže, borovu šumu i masline, što je karakteristično za priobalni pojas. Divila se Matina supruga ovoj ljepoti, ali i pitala zašto su on i ostali Dalmatinci odlazili u daleki svijet?

Mladen Bumbak Ovaj Hrvat postao je šesti australski državljanin i nikada se nije vratio kući: 'Vi ste gospodin dobrog karaktera...'

"Nije Podgora bila uz more", objasnio joj je Matty, dodavši: "Nije onda bilo turizma, turističkog šarenila i ove raskoši. Nije bilo mnogo toga. Živjelo se od malo škrte zemlje, pa gdje je bilo više usta koja su tražila jesti, moralo se odlaziti u svijet".

Podgorani i oni s makarskog područja odlazili su jedan za drugim, uglavnom na Novi Zeland. Snalazili su se kako su znali i umjeli, krčili novozelandske šume, vadili kauri gumu, sadili vinovu lozu i stvarali plodno tlo nenaseljene zemlje. Bilo je teško i naporno.  

A još k tome danonoćna čežnja za rodnim krajem... Udruživali su se i osnivali klubove kako bi se međusobno pomagali, kako bi doznali tko je kome pisao, što je novo u zavičaju. Jednostavno su grabili novine ili bilo kakvo štivo na svom jeziku, jeziku čežnje... Mnogima je u jeziku nove domovine svaka dvadeseta riječ bila naša, jer o starom kraju nikada nisu prestali misliti, iako su svi sanjali da će se jednom vratiti. Neki su se vratili, ali ih je još više ostalo tamo. Pa tako i naš barba Mate. Djeca su iz mješovita braka, završili studije, zaposlili se i postali ugledni građani Novog Zelanda. 

Mara i Marija Ovo su Hrvatice iz Australije čiji su brakovi dogovoreni pismima

Nakon odlaska u Rusiju supružnici Kurtić krajem studenoga 1978. napustili su Podgoru i Split, nastavljajući putovanje preko Londona, Rima, Bejruta, Istanbula, Ankare, Teherana, New Delhija, Bangkoka, Hong Konga i Wellingtona, sve do svog Mastertona. 

 

Nevenka Kurtović, 1979.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.