Prije svega moram zahvaliti Večernjem listu na pokretanju ove drage rubrike "Moja Hrvatska" u kojoj se nalaze članci mnogih iseljenika iz cijelog svijeta.
Mi koji živimo daleko od domovine, ali je uvijek nosimo u srcu, osjećali smo se zapostavljeno, zaboravljeno i napušteno. Kao da nikome nikada nije bilo stalo.
No, naše priče konačno su ugledale svjetlo dana, na čemu smo beskrajno zahvalni.
Svakako moramo zahvaliti i vama, dragi čitatelji.
Mi dopisnici iz cijelog svijeta pišemo o ljudima koji su morali napustiti domovinu.
Čitanjem članaka od drugih kolega vidjela sam s koliko su poštovanja napisani, baš poput svake moje priče.
Hrvatsku zajednicu u Torontu dobro poznam, kao i njezine članove iza kojih je težak život, žalosne uspomene, nestale obitelji i bijeg u nepoznato.
Oni mlađi su nešto sretniji, ako se to tako može reći, jer su tadašnju Jugoslaviju napuštali u boljim vremenima. No, ni njih život nije mazio. Radili su teške poslove, ali nikad nisu zaboravili Lijepu Našu, što se najviše pokazalo tijekom Domovinskog rata.
Izvjestan broj naše djece bio je na prvim crtama, neki su čak i poginuli.
Jedan Hrvat je izgubio posao u parlamentu Ontarija zbog svojih komentara o domovini.
Kad su hrvatski političari dolazili u iseljeništvo uglavnom su nam zahvaljivali na pomoći. To mi je jako smetalo jer mi smo se, baš kao i vi kod kuće, borili za našu jedinu ljepoticu, ali na drukčiji način.
Svatko od nas jednako voli Hrvatsku i nitko ne očekuje hvala za bilo kakav rad.
Doista ne mogu vjerovati s koliko mržnje neki čitatelji komentiraju članke dopisnika.
Srce me boli kad pišu negativne komentare o iseljenicima koji su propatili kako bi spasili živote svojih obitelji.
Možda ove riječi zvuče patetično za neke ljude jer uopće ne shvaćaju što znači živjeti među strancima, boriti se za opstanak, a kad dođeš među "svoje", ne osjećaš da im pripadaš.
Pretjerujem? Vjerujte mi ne! Iz vlastitog iskustva znam kako moramo paziti što govorimo. Ne daj Bože da nekoga savjetujemo jer tad dolaze komentari:
"Što se vas to tiče?"
"Je li vas netko nešto pitao?"
"Idite tamo odakle ste došli!"
Žalosno, dragi prijatelji.
Pročitala sam kako Irci stalno pomažu svojoj zemlji.
Razmišljala sam tad o hrvatskom iseljeništvu i pouzdano znam kako gotovo svatko tko živi izvan domovine na neki način brine o svojoj rodbini, obitelji i prijateljima.
Jeste li izračunali koliko naši ljudi iz cijelog svijeta šalju Hrvatskoj? Neki su se vratili, kupili kuće i uhvatili u koštac sa svakodnevicom.
Jesmo li svi dobri i pošteni? I među nama ima svakakvih ljudi.
Stalno čitam po novinama kako treba biti pažljiv s turistima, i to je istina. Ali, što je s nama iseljenicima koji hrlimo kući, a po nama se skoro pljuje?
Mi smo "svoji" pa nije li vrijeme kad čitate naše članke da se koji puta zamislite nad životom čovjeka o kojem pišemo i shvatite kroz što je sve prošao?
Eto, otišli smo, stvorili dom među strancima i borili se za Lijepu Našu jer nam je u srcu.
U domovini nije jednostavno živjeti i to dobro znamo. Želimo pomoći, a od vas očekujemo tu i tamo neku lijepu riječ, jasno i kritiku.
Večernjem listu zahvaljujemo što nas nije zaboravio! To je velika stvar!
Moja Hrvatska je projekt za koji pišu hrvatski iseljenici i ljudi s iskustvom života izvan domovine!
Ovo pismo mogu i ja potpisati.Sigurna sam da su za to odgovorni mediji,zato je lijepo da ste pokrenuli ovu rubriku.Mnogi koji ne podnose dijasporu,zaboravljaju da su našim odlaskom i oni profitirali.Ostalo je više radnih mjesta za njih,a dijaspora stalno ulaze u domovinu i pomaze svoju preostalu obitelj.To je puno više nego što mnogi nezaposleni i slabo plaćeni Hrvati plate porez.