Intenziviranjem rasprava o provođenju obrazovne reforme u Hrvatskoj stidljivo su počeli i razgovori o zastupljenosti Domovinskog rata u nastavnom gradivu koje je dosad bilo i koje će biti ponuđeno našoj djeci u školama. Problem zaista postoji i trebalo je o njemu početi raspravljati još i prije, ali čini mi se da opet počinjemo, rekao bih slikovito, graditi kuću od krova, bez temelja. Tako nešto ne može stajati, ne može opstati i sigurno će se srušiti.
Neupitno je da u nastavnom programu dosad nismo imali dovoljno gradiva koje obrađuje nastanak hrvatske države i Domovinski rat, kao što je također sasvim sigurno da to treba mijenjati. Međutim, je li dovoljno samo organizirati tribine i okrugle stolove na kojima ćemo iznositi ovakve zaključke ili je potrebno napraviti dublju analizu uzroka takvog stanja i najprije njih mijenjati? Prvo ću postaviti pitanje za koje smatram da je početak cijelog problema. Može li se povećati sadržaj, odnosno obim nastave vezane uz nastanak hrvatske države i Domovinski rat bez dovoljno literature i drugih popratnih medija iz kojih djeca mogu učiti?
Ponovit ću još jednom, raspravljati o malom broju sati koji je određen u nastavi o ovoj temi znači graditi kuću bez temelja, odnosno od krova, a u njoj nitko nikad neće stanovati. Da bismo promijenili neodrživo stanje vezano uz obrazovne programe i našu bližu povijest, najprije moramo riješiti razloge zbog kojih se u zemlji stvara premalo umjetničkih i znanstvenih djela s tom temom jer na temelju njih nastaju nastavni programi, pišu se udžbenici i izvodi se nastava.
Djeca ne mogu imati obveznu lektiru koja je vezana na Domovinski rat ako nema kvalitetnih knjiga koje su o tome napisane. Djeca ne mogu čitati o Domovinskom ratu ako se i ono malo što je napisano ne uzima u obzir kao školska lektira, nego se prednost daje sadržajima koji ozbiljno koketiraju s pedofilijom ili se beletristički promoviraju pojave koje su jako daleko od tradicije hrvatskog društva. Sviđalo se to nekom ili ne, hrvatsko društvo svoje duboke korijene ima u srednjoeuropskom kulturnom i civilizacijskom krugu te u kršćanskom socijalnom nauku. To bi trebali poštovati i autori novog obrazovnog programa, pa i izbornici školske lektire.
No vratimo se na temu, a ona je sadržaj obrazovnog programa vezan uz Domovinski rat i nastanak Republike Hrvatske. Ne pada mi na pamet tvrditi da bi naš obrazovni program trebao sličiti onome iz doba bivše jugoslavenske tvorevine niti da bi naše lektire trebale biti poput priča o Nikoletini Bursaću. Ne trebaju nama ni filmovi u kojima će Bata Živojinović i Boris Dvornik kao partizani biti otporniji na metke nego Arnold Schwarzenegger i Steven Seagal zajedno. Mi smo proživjeli Domovinski rat u kojem ništa ne moramo skrivati iza priča koje glorificiraju junake koji su nadnaravni. Mi imamo stvarne i istinske junake i samo moramo prestati šutjeti o njima.
Kad mi je Večernji list 2014. godine naručio knjigu u povodu 20. obljetnice vojno-redarstvene akcije "Oluja", koja je objavljena i rasprodana već te obljetničke 2015., a poslije prevedena i na engleski jezik, krenuo sam malo istraživati i uspoređivati sa stanjem u bivšoj Jugoslaviji. Dakle, s odmakom od 20 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, u bivšoj Jugoslaviji u uvjetima puno teže produkcije filmova i tiskanja knjiga bilo je snimljeno više od 20 dugometražnih igranih filmova s temom partizanske borbe, a u prodaji je bilo više od 100 proznih naslova koji su mogli biti školska lektira. Tada, gotovo 20 godina nakon Domovinskog rata, možda koji mjesec manje, mi u Hrvatskoj nismo imali ni pet poštenih dugometražnih filmova o Domovinskom ratu, a ni 15 naslova koji bi mogli biti školska lektira. Vratit ću se na ono što sam napisao na početku ovog teksta i reći kako mi nemamo temelj za gradnju kuće obrazovnom programu u kojem bi Domovinski rat bio dostojno zastupljen.
Da bismo mijenjali stvari u obrazovnom programu, najprije moramo promijeniti način odlučivanja u Hrvatskom audio-vizualnom centru, na Hrvatskoj televiziji te u Ministarstvu kulture u odjelu za izdavaštvo. Sve dok autori koji nude kvalitetne programe vezane uz Domovinski rat budu odbacivani i prije valorizacije projekata jer, kako misle oni koji odlučuju, uime neke lažne političke korektnosti treba šutjeti o najsvjetlijem trenutku naše povijesti, i ne budu imali ravnopravni pristup sredstvima kojima država potiče kreativno stvaralaštvo, mi nećemo imati sredstva za stvaranje nastavnih sadržaja o Domovinskom ratu.
Početkom svibnja u koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskoga u Zagrebu bit će premijerno prikazan film autorice Nade Prkačin "Štafeta smrti (HOS-ova štafeta smrti)". Riječ je o projektu koji je nastao zahvaljujući velikom naporu same autorice i s vrlo skromnim produkcijskim sredstvima. Film govori o proboju iz Bogdanovaca i ljudima, hrvatskim braniteljima koji su vodili civile kroz minsko polje i svjesno jedan za drugim svojim tijelima uništavali mine kako bi majke s djecom mogle proći i izvući se iz četničkog okruženja.
Da nije ovog osobnog angažmana Nade Prkačin, ta bi priča ostala neispričana. Zamislite što bi napravili Amerikanci i Hollywood da imaju takvu priču u svojoj povijesti.
Autor bi se trebao samo sjetiti što je kultura kod nas, Frljić and Co... znači ako u filmu nema homoseksualaca, međurasne veze, imigracije i rodne ideologije nema šanse da se snimi...