"To je jedno jako, jako dobro iskustvo. Uz činjenicu da sam nešto zaradio, stekao sam nešto što je mnogo vrednije: izgubio sam strah od egzistencijalnih problema. Jer sad znam da mogu otići bilo gdje i tamo živjeti i raditi. Više mi nitko ovdje ne može reći: "Ako ti nećeš, ima tko će raditi za minimalac." Naučio sam cijeniti svoje vrijeme i svoj rad. Više me ne brine što ću raditi ako izgubim posao, propadne li tvrtka ili dam otkaz. To je golemi teret koji mi je pao s leđa. To je oslobađanje od egzistencijalnog straha u kojem živi većina hrvatskih građana, zato bih svakom preporučio da ode i isproba svoje sposobnosti. Da svi imamo to iskustvo, onda bi i ovdje bilo puno drukčije". Tim riječima započeo je svoju priču Eduard Soudil koji je debelo zagazio u četrdesete godine života, što ga nije spriječilo da jednog jutra da otkaz na poslu i ode živjeti i raditi u Irsku.
Nakon 20 godina u novinarstvu, frustriran stresnim poslom, niskom plaćom i iscrpljujućim radnim ritmom, odlučio je započeti "novi život". Naravno, kao i u većini dobrih odluka u životu, i njegovoj je kumovala žena, piše Deutsche Welle.
Odlazak u nepoznato
"Bilo je vrlo bitno da donesem odluku jer je moja tadašnja djevojka, a danas supruga, ostala bez posla pa smo jedan dan sjeli i porazgovarali. Mnogo prijatelja nam je već bilo u Irskoj. U kontaktu s njima dobili smo informacije da se tamo može zaraditi tri do četiri puta više nego ovdje. Veliki je to bio korak, velika odluka. Ostavljaš stare roditelje, prijatelje, svoj način života i svjestan si da ideš u nepoznato i da će ti se život sasvim promijeniti. Iskreno, odluka nije bila nimalo laka", prisjeća se Eduard prijelomnog trenutka.
Nezadovoljan poslom, primanjima i frustriran hrvatskim okolnostima koje su svima dobro poznate, upušta se u pečalbu. Nikada nije ni razmatrao da ode u Dublin ili Cork, gdje je najveća hrvatska "enklava".
Letterkenny skoro kao Đakovo
"Imali smo sreću što nismo otišli u Dublin, nego u Letterkenny koji je sasvim na sjeveru i mali je grad. Veličine Đakova, ali mnogo urbaniji i neću reći ljepši, jer meni nije ništa ljepše od ovoga ovdje. Ja sam ''napredovao'' u nekoliko dana od urednika do domara. Radio sam za agenciju koja iznajmljuje stanove i kuće i mogu samo reći da sam tamo bio vrhunski cijenjen, poštovan i plaćen za posao koji sam radio", otkriva naš sugovornik.
Irska je i inače skupa, pogotovo za stanovanje, a svakako je najgore u velegradovima kao što je Dublin. Odlazak u maleni Letterkenny zato je bio mudra odluka.
Odmah po dolasku bilo mu je ponuđeno da radi četiri sata dnevno, ali je tu mogućnost odbio od početka jer je posao i bolja plaća bio motiv zbog kojeg je otišao iz domovine. Kako sam kaže, posao mu nije bio zahtjevan, a na njegovu radnu etiku i kvalitetu obavljenog posla nikada nije bilo pritužbe: "Posljednih četiri ili pet mjeseci radio sam još jedan posao jer sam shvatio da mogu dodatno zaraditi 40-ak eura dnevno, a novac je dobrodošao. Lako je kada posla ima i kada se prema vama korektno odnose".
Dodaje i kako je hrvatska putovnica i svojevrsna preporuka za posao jer su naši građani cijenjeni radnici, na glasu kao vrijedni i odgovorni.
Nevjerojatan osjećaj da te poštuju
"Kada smo odlazili nismo nikada rekli: 'Nećemo se nikad vratiti u Hrvatsku'. Otišli smo vidjeti kako je i nešto zaraditi. Pokriti ovrhe i dugove koje smo imali ovdje. Imali smo neplaćenih računa, ovrhe za parkiranje, struju... Sve dugove koje smo nagomilali u Hrvatskoj vratili smo za tri mjeseca i još kupili i automobil", otkriva Eduard.
Život u Irskoj opisuje kao izuzetno ugodan i lijep. Osnovno poštivanje procedura koje se moraju obaviti da bi primali plaću jedina je birokracija s kojom se susretao. No, nikad se nije dogodilo da na šalteru "nedostaje papir". Kako sam kaže, čovjek iz Hrvatske osjeti svojevrstan kulturološki šok kada ga u banci dočekaju kao najboljeg prijatelja iako je potpuni stranac tek sišao sa zrakoplova.
"S 19 godina sam se počeo baviti novinarstvom, bio sam svjestan da se ne mogu tamo baviti tim poslom, ali sam živio u uvjerenju da ne znam ništa drugo raditi. Ono što je bio moj hobi dok sam bio novinar, to nekakvo drvodjelstvo, obrada metala, rad sa strujom... To sam naučio iz prijeke potrebe da ne moram plaćati majstore i sasvim mi je bilo dovoljno da se snađem. Daleko od toga da sam bio vrhunski majstor, ali sam shvatio da znam raditi mnogo drugih stvari", tvrdi Soudil.
Kaže i da ga tamo nitko nikada nije pitao koju je školu završio i kakav "papir" ima.
"Ovdje ti je bitno imaš li svjedodžbu, tamo je bitno hoćeš li raditi. Poslodavac je spreman uložiti u tebe da te educira o svom trošku i daje ti priliku sukladno tvojim sposobnostima. U godinu dana nitko me nije pitao za diplomu, izvod iz matične knjige rođenih i potvrdu o nekažnjavanju", priča Eduard.
Po povratku u Hrvatsku dobro se snašao i u domovini. Radi bolje plaćen posao s kojim je zadovoljan, a kako kaže, ako ikad "zaškripi", u Irskoj ga čeka posao. Iako u slučaju da ga nevolja pritisne, priznaje da bi ovaj put otišao negdje bliže: "Irska je odlična, ali ima jednu manu – daleko je. Onaj tko radi u Münchenu može gotovo svaki vikend provesti u Osijeku, a to je velika stvar kada pritisne nostalgija".
Kod kuće je ipak najljepše
Njegova tadašnja djevojka, danas supruga Lea Soudil, ima malo drukčiju životnu priču: rođena je u Njemačkoj, živjela je u Londonu i rad u stranoj zemlji nije joj nepoznanica.
"Posao sam pronašla odmah. Prvo sam radila kao sobarica, a kako su vidjeli da znam nekoliko stranih jezika, prebacili su me na recepciju", priznaje Lea.
Usprkos nostalgiji, ni ona ne žali što se upustila u to iskustvo. Jer, kako kaže, probala je stotinu stvari koje nije imala u životu priliku probati, vidjeti, pojesti...
"Za moje tri tjedne plaće kupili smo Mini Cooper, rabljen doduše, ali to se u Hrvatskoj ne može ni u ludilu. Velike su razlike u životu ovdje i tamo, ali kad se sve stavi na papir, kod kuće je ipak najljepše", tvrdi naša sugovornica.
Odlazak je bio promišljen, ali povratak dosta impulzivan. Odlučili su se u jednom danu. Djeca, iako već odrasla, ostala su joj u Hrvatskoj, nedostajala joj je njezina kuća jer kao podstanar nije mogla "zakucati ni čavao gdje želi". Lein mačak bio je u "ilegali" sve vrijeme, jer stanodavac nije dopuštao kućne ljubimce. O poznatim irskim meteorološkim prilikama već je mnogo rečeno: "Razloga za ostanak bilo je isto toliko kao i razloga za povratak, ali ovi drugi su ipak prevagnuli".
Sad se čuje kako je dobro ići i drugdje, primjerice na Maltu, a ne samo u Irsku. Jer Irska je daleko, a poznato je i da se tamo često mijenjaju sva četiri godišnja doba, od zime do ljeta – u sat vremena.
Irska je vrlo socijalna država, od dječjih doplataka do rada na pola radnog vremena, a država sufinancira primanja do visine zajamčenog minimalca.
No, unatoč dobrim stranama, sve manje je privlačna iz dva razloga: visoki troškovi stanovanja i klima. Sad su "hit” Malta i Gibraltar gdje se može zaraditi sličan novac, ali uz mnogo manje stanarine i puno sunčanije vrijeme. Ovakve informacije brzo se šire među "pticama selicama" kojih je u Hrvatskoj sve više – ljudi koji odlaze na godinu ili dvije kako bi riješili financijske probleme koji tište većinu građana u domovini. Ali se ipak vraćaju.
"Svatko bi trebao na neko vrijeme otići odavde, barem zbog sebe. Malo proširiti horizonte, vidjeti kako stvari funkcioniraju negdje drugdje i obogatiti svoja iskustva. No, ipak je najljepše vratiti se", zaključuje Lea.
"...Nakon 20 godina u novinarstvu, frustriran stresnim poslom, niskom plaćom i iscrpljujućim radnim ritmom..."___Stvarno je stresno to prepisivanje iz interneta...