Naslovnica Priče

Uznemirujuće pismo iseljenika: Kunem onaj sat kad sam došao u Ameriku. To je prokleta zemlja, izgubit ću živu glavu

Uz ovo pismo zanimljivo je pogledati i što se savjetovalo onima koji su odlazili u daleki svijet
30. rujna 2016. u 09:56 58 komentara 55042 prikaza
Starac
Foto: Thinkstock

Danas ljudi sve manje pišu pisma. Taj prastari način komuniciranja kao da izumire, potisnut tehničkim postignućima koja, istina, štede vrijeme, ali istovremeno i ubijaju dušu. 

Jedni drugima šaljemo video poruke, e-mailove, sms-ove.. U svemu tome izgubila se bliskost i ljudska toplina kakvu nalazimo u pismima, posebno u onima iz davnih dana.

Jedno takvo staro iseljeničko pismo s početka stoljeća pronašli smo u zagrebačkom listu "Hrvatski narod" koji je uređivao dr. Ivan Ružić. Objavljeno je u broju 44 od 1. studenog 1900. pod naslovom "Ljudi ne idite u Ameriku!", a uz svu osobnost odražava i sumornu sliku stanja u domovini zbog kojeg su naši ljudi bili prisiljeni odlaziti u svijet. 

Uostalom, evo tog pisma:

"Hvaljen Isus i Marija! Stelton, Nord Amerika, dne 2. oktobra 1900. Draga moja ženo! Da ti znaš kako ja ovdje služim, ti bi sve kod kuće prodala, prodala pa bi me kući odpremila – ako za me mariš. Ja ovdje neznam kad ću glavu izgubiti. Kad god idem u fabriku, onda moj atres ostavim, da oni koji ostanu živi budu znali moji sirotinji pisati. Samo ja uvijek kunem onu uru i onaj čas, kad sam u Ameriku pošao, gdje ja tužan svoju krv pijem. Bolje je kod kuće travu pasti, nego iti u Ameriku. Amerika je prokleta zemlja i silno će naše ljude požderati. Naš je brat Janko Kaurić iz Vel. Soline poginuo vozeć zemlju u vagon tačkama, pa je pao na štreku i u njem nešto puklo i bolovao mjesec dana, onda je umro. Svi smo mu išli na sprovod. Tako naši ljudi pogiblju svaki dan po jedan.

Pismo iz Chicaga Ljubav koja povezuje kontinente Pismo iz 1909. godine: Sine, ako ne radiš, imaš se gdje vratiti John Aranza Drugi dio priče Posljednje očevo pismo: Oči stare, naočale ne pomažu, zbogom sine moj!

Draga ženo, da me vidiš sada, kako sam mršav, a brki izgoreli od ognja gdje se željezo tali! Bila me i ruka zaboljela pa nisam mjesec dana mogao raditi, već sam mislio da ću bez ruke ostati, ali mili Bog dao pa je sada opet dobro i mogu raditi. Ja mislim da i ti na me misliš i Bogu se pomoliš za moje zdravlje. Ja sam vas troje ostavio kao troje pilića i otišao od kuće, da se nisam nikad ogledao od muke do Zagreba. Kad sam pošao iz Zagreba pa do Beča, nisam vidio ni neba ni zemlje od teškog plača – i još bolje, kad sam izišao u Prajsku. Tužno li je srce moje na sve vieke! Šaljem ti 100 kruna za odjeću djeci i tebi, onda za drva i da 30 forinti odplatiš duga. Ako se djelo ne zatvori i Bog dragi dade života i zdravlje, opet ću poslati novaca za dug izplatiti, a onda, ako Bog da, doma i nikad više pomisliti na Ameriku! 

Stanko Bartolić iz Male Soline".

Uz ovo pismo zanimljivo je pogledati i što se savjetovalo onima koji su odlazili u daleki svijet. 

Iz splitskog "Pučkog lista" prenio je "Hrvatski narod" 1900. ovih nekoliko savjeta:

1. Ako možeš živjeti kod kuća nigda ne putuj u svijet, navlastito ako si odmakao godinama. U svijetu ima i previše mladosti, za stare ljude neima mjesta
2. Kad si u svietu, najprvo uči jezik, ako je moguće čitat i pisat. Tad uči običaje zemlje, da znaš gdje si
3. Stoj, gdje si došao, i drži svoj novac za se


Nenad Gol

  • miso:

    Hrvatsku moramo vratiti narodu i nitko nema potrebe nikam' dalje ić!

  • kresimirn:

    ajd da je pismo iz 2000. a ne iz 1900. uostalom ljudi ne bjeze iz svoje drzave zato jer im se svida nego jer debilcine vladaju ovom prcijom

  • nepoznatinetko:

    Već na prvom savjetu čovjek zapne: "Ako možeš živjeti kod kuće..." Da se moglo, mnogi ne bi otišli. Ovako, zahvalni smo što smo dobili priliku.