Usiljena Hrvatska ne poznaje iseljenu. Kod političkih aktera različitih ideoloških opredjeljenja izrazita je neupućenost spram fenomena Hrvata i drugih naših građana koji rade i žive u inozemstvu.
Ionako odmaknuti od stvarnosti, sadašnji i bivši vlastodršci te politički aktivisti uglavnom imaju neki izvještačeni odnos prema hrvatskoj dijaspori.
U više navrata sam i osobno osvjedočio da sadašnji oporbenjaci uokviruju temu hrvatskoga iseljeništva u priču o desnom ekstremizmu.
Tako mi je prije mjesec i pol dana istaknuti zagrebački ljevičar, kad sam mu pri susretu na ulici kazao da prvi put u životu putujem u Australiju, nadmoćno se smješkajući – nikad nije bio u zemlji Down Under, ali takvi sve motre s visine – rekao: "Dakle, ideš k ustašama".
Brzo sam se oprostio s njime znajući da ću već za koji dan moći "na licu mjesta" provjeriti ocjenu kako velika većina našijenaca u Australiji nisu nostalgičari za NDH, kao što to nisu ni hrvatski iseljenici u Kanadi i drugim zemljama koje sam prije posjetio.
S druge strane, vladajući i drugi desničari ljudima iz dijaspore uglavnom pristupaju kao nepresušnom rezervoaru političke potpore, ulaganja u gospodarstvo i etničke reprodukcije.
Iz toga spremnika, smatraju oni, treba crpiti u svrhu osvajanja i zadržavanja vlasti, popravljanja urušene ekonomije i prevladavanja pošasti depopulacije.
Početkom travnja sam u Sydneyu na portalima čitao izjave predsjednice Republike koje je dala za vrijeme posjeta Švedskoj i Irskoj te diskutirao o tim istupima s pojedinim australskim Hrvatima.
Njezin apel: "Vratite se, trebate domovini koja stari i umire", koji je iznijela 21. ožujka iseljenicima u Stockholmu, ocijenili smo licemjernim.
Naročito nas je osupnula retorika kojom se desetak dana poslije toga Kolinda Grabar-Kitarović obratila predstavnicima hrvatske zajednice u Irskoj, i samoj iseljeničkoj zemlji – Irce se može sresti diljem svijeta – u kojoj donedavno, sve dok njezini vodeći političari nisu poduzeli pametne i odvažne ekonomske mjere, gotovo i nije bilo naših ljudi koji su u nju došli "trbuhom za kruhom".
Doista, neprimjereno je da osoba koja već gotovo dvije i pol godine obnaša jednu od dvije najvažnije političke dužnosti u zemlji, što znači da je izravno odgovorna za nepoduzimanje strukturnih reformi i za to posljedično vezano eskalirano iseljavanje, mladim emigrantima iz Slavonije i drugih devastiranih dijelova zemlje upućuje srceparateljne poruke kao što su "iseljenički valovi uvijek ostavljaju gorak okus jer više niste u Hrvatskoj" i "zemlju griju ljudi, bez njih se ne može graditi budućnost".
Nacionalna vrućica
Nije mi drago što su neki hrvatski mladići u središtu Dublina povicima na ulici grubo izvrijeđali predsjednicu, a time i tu instituciju, ali valja sagledati razloge koje je za takvo reagiranje iznio jedan od njih.
Njemu i njegovim prijateljima, kako su izvijestili mediji, "smračilo" se kad su iz kafića vidjeli Kolindu Grabar-Kitarović, a njihovi motivi za verbalni atak na nju su "situacija i apsurd u kojem ona dolazi u stranu zemlju i govori o domoljublju. A ovdje u Irskoj svi Hrvati znaju da je njihovo domoljublje jedna ruka na srcu, a druga u džepu".
Nisam stručnjak za iseljeništvo, ali slijedom svoga osobnoga i obiteljskoga, a ponešto i profesionalnoga iskustva (ujesen 1992. sam za potrebe Slobodne Dalmacije proveo istraživanje među hrvatskim poslovnim ljudima i stručnjacima u Torontu) imam izvjesne spoznaje o toj važnoj tematici.
Od pripadnika moje obitelji oko trećina s očeve strane (Tučepi kraj Makarske) i dvije trećine s majčine strane (središnji i zapadni dio otoka Korčula) već nekoliko desetljeća živi u različitim dijelovima Kanade i Australije; prije sam imao najbliže srodnike u SAD-u, a u toj zemlji i Švedskoj žive i srodnici moje supruge koja je podrijetlom sa Šolte.
Poput pokojnih roditelja, jako držim do familijarnih veza, pa sam se s tri sestre moje majke iz Toronta i njihovim obiteljima te drugim rođacima više puta sretao, kako za svojih putovanja tako i prigodom dolazaka rođaka u "stari kraj".
S većim dijelom njih sam se dodatno zbližio za vrijeme četveromjesečnog boravka u Kanadi prije osam godina, kad sam i osobno – radio sam kao gostujući profesor na Sveučilištu Waterloo u Ontariju – nakratko bio u situaciji koja je nalikovala iseljeničkoj.
A ovoga ranoga proljeća sam se družio s rođacima u Sydneyu, istovremeno tužan što me nije dočekao moj ujak, preminuo prije pet godina i pokopan na katoličkom dijelu groblja Frenchs Forest Bushland na sjeveru toga grada.
To je zapravo najvećim dijelom talijansko-blatsko posljednje počivalište: većina grobnica s natpisima na hrvatskom jeziku pripadaju obiteljima podrijetlom iz Blata na Korčuli.
Po svemu sudeći je u Australiji razmjerno najviše baš agilnih Blaćana i čeljadi koja potječe iz mjesta sa zapadne strane toga otoka.
U najvećem gradu te zemlje-kontinenta sreo sam i naše ljude iz drugih dijelova Dalmacije i Hrvatske te Hercegovine i Bosne: Makarane, Murterane, Višane, Ličane, Zagrepčane, Mostarce, Sarajlije...
I moji ovoproljetni i raniji susreti s iseljenicima opovrgavaju u domovini prilično raširenu predrasudu o dominantnoj neoustaškoj opredijeljenosti u našoj dijaspori.
Do početka ‘90-ih godina prošloga stoljeća su u Australiji i drugim prekomorskim zemljama djelovali klubovi s različitim političkim predznacima, što se izražavalo i u nazivima nekih od njih.
Situacija velikosrpske vojne agresije i stvaranja samostalne hrvatske države je znatnim dijelom nivelirala političke razlike među iseljenicima.
Kod mnogih, veoma osjetljivih na tadašnja mučna zbivanja u domovini, nacionalistička vrućica je trajala za vrijeme rata i neko vrijeme nakon toga, da bi uglavnom splasnula tijekom prošloga desetljeća.
Posljednji za to vezan ozbiljan incident zbio se 13. ožujka 2005. kad su se potukli navijači hrvatskoga Sydney Uniteda i srbijanskoga Bonnyrigg White Eagles.
Politički ekstremizam je sada izražen kod manjega dijela iseljenika, najviše postarijih koji su u nakon Drugoga svjetskog rata napustili Hrvatsku, uz ostale razloge zbog tadašnjem režimu nepoćudnih stavova.
U posljednje vrijeme u Australiji, pa ni Kanadi i drugdje, više nema onako žestokih političkih istupa naših iseljenika (osim, naravno, vehementnoga zastupnika Željka Glasnovića, ali on već neko vrijeme živi u Hrvatskoj) kakvih je bilo krajem prošloga stoljeća.
U političke promjene koje su pogodile hrvatske emigrante sam se i osobno uvjerio za dva posjeta Kanadi.
Prevaren samo u domovini
Rođaci su me 12. lipnja 2009. godine poveli na veliku (oko 15 tisuća okupljenih) proslavu crkvenoga blagdana Sv. Ante u hrvatskom centru u Norvalu kraj Toronta, gdje su me kao javnu osobu iz domovine prepoznali i unatoč izvjesnim razlikama u političkim stavovima lijepo primili; u toj prilici sam razgovarao s nekim vodećim ljudima iz hrvatske zajednice, i to najviše o obrazovanju i stipendiranju studenata.
HDZ je dugo imao veliku potporu među Hrvatima u Kanadi, Australiji, SAD-u i drugim dalekim zemljama, ali je u posljednjem razdoblju izrazita većina iseljenika stranački neopredijeljena.
Velikom većinom nisu voljni sudjelovati na hrvatskim izborima. Među nešto više od stotinu tisuća australskih Hrvata s pravom glasa za izbore u Lijepoj Našoj na posljednjim parlamentarnim izborima u jedanaestoj jedinici su glasala 734 koja nemaju prebivalište u Hrvatskoj; slična je situacija i u drugim državama: primjerice u Švedskoj, gdje ima oko 35 tisuća naših ljudi, tom se glasanju odazvalo samo 25 takvih birača.
Moj ujak Luka, koji je početkom ‘70-ih došao u Australiju gdje je radio kao građevinski poduzetnik, bio je veoma zainteresiran za politička i druga zbivanja u domovini, ali mi je prilikom jednoga našeg susreta prije desetak godina u Splitu rekao: "Ja ne plaćam porez u Hrvatskoj i ne živim u njoj, pa smatram nepoštenim da izlazim na vaše izbore. Vi sami trebate odlučiti tko će imati vlast i snositi posljedice te odluke, kao što mi iseljenici sudjelujemo na izborima u Australiji".
Promjene kod iseljenika su se dogodile i u vezi s njihovim ulaganjima u domovini.
Među emigrantskim zajednicama se već dugo šire priče o administrativnim i drugim teškoćama koje su mnoge entuzijasti za ta ulaganja zadesile u pokušajima da pokrenu posao, kupe nekretninu i slično.
Čak je i Ivica Zdunić, jedan od najbogatijih i najistaknutijih naših iseljenika uopće koji se iz rodnoga Lovinca doselio u Kanadu prije više od pola stoljeća, ustvrdio vezano za pokušaje svoga ulaganja u intervjuu koji je dao prije dvije godine: "Nigdje nisam bio prevaren osim u svojoj domovini Hrvatskoj".
Zdunić je pritom naglasio: "Iseljeni Hrvati nisu zaradili novac u pretvorbi i privatizaciji, nego u tržišnoj ekonomiji u kojoj je konkurencija velika i u kojoj ne možeš varati".
Antun Babić, jedan od najboljih poznavatelja naše emigracije, ustvrdio je prije tri godine: "Do 1990. možda naša najveća greška bila je u tome što je iseljeništvo naivno, ali i zbog nedovoljne informiranosti, vjerovalo da će hrvatske domovinske elite biti sposobne voditi i urediti hrvatsku državu prema uzoru država u kojima smo živjeli".
Iseljenici su do sada ipak naučili, na svojoj i tuđoj koži, da kod nas ne postoji istinska tržišna ekonomija i pripadajuća pravna država.
U posljednjih dva desetljeća su zbog tehnoloških, medijskih i drugih promjena znatno intenzivirane komunikacije između prekomorskih iseljenika i domovine.
Naši Australci prate zbivanja u Hrvatskoj putem interneta, mnogi gotovo svaki dan (osim nedjelje) u devet ujutro gledaju nešto skraćenu verziju središnjega Dnevnika HTV-a te zasigurno češće nego što su to radili prije komuniciraju s rodbinom i prijateljima u "starom kraju".
Navedene blagodati, međutim, donose im i neugodne spoznaje, kojima sam osobito svjedočio vezano za aferu Agrokor koju oni naprosto ne mogu razumjeti: "Zašto vlasti nisu puno prije reagirale na neplaćanja dobavljačima i državi te velike dugove kompanije?"; "Kako taj ministar koji je ranije bio direktor u Agrokoru i dalje ostaje u Vladi?"
U intrakulturnom globalnom prostoru, kojemu su iseljenici izgleda izloženiji (više putuju u inozemstvo, umješnije se služe novim medijima, prilagođeniji su tržišnom gospodarstvu koje u današnjem svijetu uglavnom ne ovisi o državnim granicama, njihove kćeri i sinovi se češće školuju u drugim zemljama...) nego Hrvati u domovini, ništa bitno za politiku i društvo se više ne može prikriti.
I tako, predstavnici naše državne vlasti ostaju isti, što se uz ostalo izražava u tome da i dalje papagajski ponavljaju zbog loših uvjeta šuplje pozive za ulaganja i vraćanja naših ljudi u Hrvatsku, a iseljenici slijedom intenziviranja interakcije sve jasnije sagledavaju kontrast između riječi tih političara i svekolike društvene stvarnosti kod nas.
Pritom svakako valja uzeti u obzir da je kod većine doseljenika u Australiju prva generacija, ona pristigla u tu zemlju u razdoblju od ‘50-ih do ‘70-ih, već ostarjela, a mnogi iz druge generacije koji nerijetko slabije poznaju hrvatski jezik sklopili su brakove s osobama iz drugih naroda.
Primjerice, jedna moja rođakinja u Kanadi udana je za Nijemca, a supruge rođaka u toj zemlji i Australiji su talijanskoga, meksičkoga, filipinskoga i škotskoga podrijetla (samo je jedan oženjen Hrvaticom).
Radi i u 76-oj
S trotjednoga boravka u Australiji će mi pak u posebnom sjećanju ostati dojmljive priče o životu naših iseljenika u toj zemlji.
Iznosim samo dvije. Joško (Jozef) Bradarić, koji zbog stalne zauzetosti već 29 godina nije posjetio rodni Split i unatoč napora ne uspijeva prikriti svoju nostalgiju ("molim te, pričaj mi splitske priče"), vlasnik je La Guillotine, najboljega francuskog restorana u Sydneyu, u kojemu radi i njegova 76-godišnja majka Mira.
Ta žilava gospođa mi je rekla: "Kad sam bila zaposlena u Jugoplastici neke radnice u pedesetim godinama života su govorile da jedva čekaju penziju, a ja ni danas ne mogu zamisliti da ne radim".
Petar Pašalić, snažni 74-godišnjak porijeklom iz Tučepa, koji je u Australiji radio kao "građevinski poduzetnik, ali mali" mi se na večeri u klubu "Dalmacija" povjerio: "Ne znam zašto me još uvik zovu za neki posal, možda zato što ga učinim bolje od drugih".
Završavam tekst neusiljenim svjedočanstvom Tereze, ekonomistice rođene u Australiji koja je nakon udaje za Stjepana iz Hrvatske desetak godina živjela u Zagrebu, da bi se u jeku posljednje krize njihova obitelj naselila u Sydneyu: "Nama je u Hrvatskoj bilo dobro. Imali smo velike plaće i dobra radna mjesta. Ali oko nas je bilo loše. Ljudi su ostajali bez posla. Najgori je bio nemoral političara i drugih. Sve to nismo mogli podnijeti, pa smo se vratili u Australiju".
Politički i pravno uređenu te ekonomski prosperitetnu zemlju Down Under griju ljudi; s njima gradi budućnost.
Najlakše se pokupiti i pobjeći iz ove kaljuže od države....I ja bih najrađe pobjegao...iako imam posao i sve u RH, ali ne mogu gledati oko sebe presiromašne i ojađene ljude, institucije sudstva i policije koje ne rade posao, te zakržljali državni aparat...Ljudi bježe masovno iz Hrvatske, sva područja su opustjela i ispražnjena...još je ostao samo Zagreb, koji se razvio na štetu svih krajeva u Hrvatskoj...