Tony Korlević rođen je 1938. godine u selu Žužićima nedaleko od Višnjana u zapadnoj Istri. Nije imao lako djetinjstvo. U Drugom svjetskom ratu njegov otac Anđelo poginuo je kao istarski partizan.
Majka se ponovno udala, no naš sugovornik je nakon rata završio u pulskom Domu za siročad "Ruža Petrović".
Završetkom pučke škole izučio je za mlinara. Uz školske obveze pokazuje veliki sportski talent, a najviše ga zanima nogomet.
Prvo igra za Jadran iz Poreča, a zatim u pulskom Uljaniku.
"To je današnja Istra. Kao mladog i perspektivnog igrača zvali su me iz Dinama. Tako sam 1959. otišao na ljetne pripreme sa zagrebačkim klubom. Tad još nije bilo vrtoglavih novčanih iznosa u prijelazu - potpisao sam samo ugovor", priča s osmijehom naš sugovornik.
"Pripreme su tekle uspješno i sve je bilo u najboljem redu. Trebao sam se priključiti prvom sastavu Dinama, no jedno jutro sam se probudio sav natečen. Klupski liječnik poslao me u bolnicu. Nakon brojnih pretraga nisu mi ništa konkretno rekli osim da vjerojatno imam problema s bubrezima te da moram napustiti nogomet. Bio je to veliki šok za mene".
U logoru San Sabba
Tony se vraća kući. Odlazi na odsluženje vojnog roka, a zatim se zapošljava u porečkom mlinu.
"Bio sam potišten. Nisam vidio nikakvu budućnost. Na poslu su se mnogi radnici opijali. Postavio sam si pitanje - Zar želiš završiti kao oni?"
Naš sugovornik bio je odlučan da što prije prekine s takvim životom. U jesen 1962. autobusom je došao u Kopar. Oprezno se prikradao granici i tijekom noći pješice je prešao u Italiju.
"Nisam ni slutio koliko je to opasno. Nisam bio siguran jesam li već na talijanskoj strani. Proveo sam noć skrivajući se u grmlju, a ujutro sam se spustio do neke ceste kojom su prometovali automobili s oznakom TS. Tad sam znao da sam na slobodnom području".
Prvo je uslijedila prijava na policiji i zatim logor San Sabba za izbjeglice u Trstu. Ondje je radio kao prevoditelj jer se odlično služio talijanskim jezikom.
U logoru je upoznao i svoju buduću suprugu. "Tamo smo se i vjenčali. Budući da je žena imala rodbinu u Sydneyu, odlučili smo otići u Australiju. Iz Napulja smo u travnju 1963. otputovali brodom Roma i za točno 30 dana stigli u Sydney".
Uslijedio je uobičajen život mladih doseljenika koji nisu imali ušteđevine. Teški pomoćni poslovi, podstanarstvo...
"Imali smo sreće jer je sredinom 60-ih Australija doživljavala gospodarski procvat. Svagdje se mogao naći posao i napredovati", priča nam Tony.
No, iako se dobro snašao u novoj sredini, stalno ga je mučila nostalgija za rodnim krajem.
"Ipak je to za mene bio jedan strani svijet. Htio sam se vratiti kući".
Godine 1972. naš sugovornik donosi odluku da se sa svojom suprugom i dvije kćerkice vrati za stalno.
"Sve smo prodali u Australiji. U pulskom brodogradilištu čekao me dobro plaćen posao varioca".
Korlević - Corlevic
Tad dolazi prijelomni trenutak. Kako bi dobio zaposlenje morao je donijeti potrebne dokumente, između ostalog i potvrdu o državljanstvu.
"U matičnom uredu dobio sam potvrdu na kojoj je moje prezime bilo napisano sa C - Corlevic. Ja sam rođen još za vrijeme Italije pa su naša prezimena pisali tako. No, na svim mojim osobnim dokumentima pisalo je Korlević, stoga sam tražio da mi se izda potvrda istovjetna ostalim ispravama. Službenik je to odbio. Kad sam lupio šakom o stol od bijesa, rekao je da će pozvati policiju. Toliko me sve silno iznerviralo da sam se istog trenutka odlučio vratiti u Australiju. Eto, nakon samo nekoliko mjeseci ponovno smo krenuli na daleki put".
Tony tad otvara vlastitu tvrtku koja se bavi uređenjem benzinskih crpki. Posao dobro napreduje - zapošljava desetak radnika.
Budući da se pomirio s činjenicom kako će zauvijek ostati u Australiji, nostalgiju za zavičajem htio je ublažiti češćim druženjem sa svojim Istranima.
"Znao sam da u Melbourneu postoji Istarski klub. Pomislih, zašto ne bismo i mi u Sydneyu imali nešto slično. I tako je sve počelo. Nas desetak prijatelja osnovali smo udrugu. Na sastanak smo pozvali sve poznate Istrane. Došlo je oko 250 ljudi!"
Krajem 1975. osnovan je "Istra Social Club" u Sydneyu. Za prvog predsjednika izabran je Bruno Klapčić iz Labina, a Tony za potpredsjednika. No, nakon tri mjeseca Klapčić se povlači i naš sugovornik preuzima vodstvo.
Povratak nogometu
"Svi smo bili ista generacija, uglavnom mlađi bračni parovi s puno djece. Organizirali smo razna druženja, plesne zabave, natjecanja u boćanju. Godine 1977. kod nas je nastupila pjevačica Lidija Percan, a 1979. ugostili smo boćarsku reprezentaciju Jugoslavije koja je tad sudjelovala na svjetskom prvenstvu u Australiji".
Važan trenutak u Tonyjevom životu dogodio se 1977. kad je obavljao sistematski liječnički pregled. Njegovi nalazi bili su odlični.
"Rekao sam liječniku kako sam prestao s nogometom jer mi je u Zagrebu rečeno da nešto nije u redu s bubrezima. On se samo nasmijao - Pa vaši bubrezi ne mogu biti zdraviji. Ne vidim razloga zašto ne biste igrali nogomet".
Nakon tih lijepih vijesti naš sugovornik se vraća svojoj staroj ljubavi. Naravno, kao 40-godišnjak i amater u veteranskim ligama.
Sa svojim prijateljima 1987. osniva nogometni klub "Istra Dee Why" s kojim već iste godine u organizaciji Matice iseljenika gostuje u domovini.
"Glavni organizator bila je Vanja Pavlovec iz Rijeke. Odigrali smo mnogobrojne utakmice s veteranskim sastavima u Poreču, Puli i Zagrebu".
Hrvoje Salopek
Matica
A Pajdo je ponos svoga sela jer je najučeniji Vlaj u njemu. Čak mu nije strano pričati ni o drugim nacijama, nama Hrvatima i Talijanima. Ja ipak mislim da je Istra jedna od naših najkulturnijih regija, s toji čvrsto ss obje na zemlji a gleda u budućnost.