Prije nekoliko tjedana, dok smo još putovali prema Torontu, nazvala me prijateljica i pitala kada ću imati vremena za jednu kavu.
"Ma nije za mene, već za našu zajedničku prijateljicu, koja vas toliko želi vidjeti", rekla mi je.
Kad sam shvatila o kome se radi, zaista sam se obradovala.
Ni danas vam neću napisati njezino ime, no podsjećam vas na jednu rečenicu: "Nemam puno, ali imam sve!"
S njom se u Hrvatsku vratio i njezin suprug, inače Kanađanin, zovimo ga John. Stalno sam razmišljala o tome kako će se on snaći među našim ljudima.
Njih dvoje došli su Kanadu na mjesec dana, obišli mnoge, no vjerojatno je najvažniji dio bio posjet Johnovim roditeljima.
Njegovi roditelji Kanađani stare, ne znam njihovo zdravstveno stanje, ali godine nose svoje. To znam po sebi i onima oko mene.
Ah, koliko roditelja u Hrvatskoj čeka svoju djecu koja zarađuju negdje po svijetu i ne dolaze, nažalost!
Čim smo moj suprug i ja doputovali u Toronto, odmah sam ih nazvala i dogovorili smo se za kavu.
Gledam te moje drage prijatelje koji su se vratili u Hrvatsku sretne, zadovoljne, vesele. Srce mi je zaigralo! Nakon prvih zagrljaja i brzih pitanja o zdravlju, sjeli smo uz kavu, započeli razgovor.
Prijateljica je pitala dosta toga o mojoj knjizi "Snivala sam Božić u Hrvatskoj", rekavši mi kako sam bila na nekim mjestima na koja je i ona željela doći, no uglavnom su je tamošnji Hrvati uspjeli odgovoriti.
Potvrdila mi je time česte vaše komentare i razmišljanja o tome kako je domovina nešto što nije potrebno razgledati, diviti se prirodnim ljepotama, upoznati taj dar koji nam je Bog dao.
Uspjela sam je nagovoriti, a nije bilo teško, poći – ne mojim stazama – već onamo kamo će je srce nositi. I poći će oni dvoje uskoro...
Dugo smo razgovarali o životu u Hrvatskoj, o svakodnevnim problemima, o nama u Kanadi i njenom stalnom pitanju: "A kada ćeš ti doma..." i mojem odgovoru: "Da, u posjet ću doći, ali moji živi i mrtvi su ovdje, nema meni povratka doma..."
I to je istina, jer kako ostaviti djecu i unuke, kako ostaviti grobove obitelji i prijatelja? Konačno, čak smo kupili i svoj grob – neka se nađe...
I onda iznenađenje. Priča moja prijateljica kako joj je muž John, rođeni Kanađanin, doista nervozan, ne može dočekati "povratak doma".
Doma? Pa njegovo "doma" je u Kanadi, tu se rodio, tu je proživio najveći dio života, tu su mu ostarjeli roditelji, obitelj...
"Ma ne", govori moja prijateljica. "Za njega je doma u Hrvatskoj!"
Zaista? I onda mi ona priča kako se John stvarno dobro snašao, upoznao sa susjedima. Voli mjesto u kojem žive. Svi ga obožavaju, zato što je zaista dobar čovjek, milog osmjeha, čvrstog zagrljaja...
On je tako osvojio ljude u svojem malom mjestu. I sestra moje prijateljice rekla je kako susjedi stalno pitaju: "A kada će John doma, nedostaje nam!"
I kad im je rekla da on sutra ima rođendan, susjedi su odmah odlučili nazvati ga u Kanadu.
I zazvonio je telefon u jednoj kući te subote u Mississaugi. Prijatelji iz njihova malog mjesta u Hrvatskoj izmjenjivali su se na telefonu pjevajući i čestitajući svom dragom prijatelju rođendan, govorivši mu neka se požuri kući, jer im nedostaje.
Nisam bila pokraj njih za vrijeme tog telefonskog poziva, no znajući Johna i njegov sretni osmjeh, vjerojatno su mu i suze krenule jer shvatio je kako ga Hrvatska vuče i voli.
I jasno, moja je prijateljica imala zadnju, baš kao i svaka od nas žena. Podsjetila je svog supruga na vrijeme kad je ona, tih 20 godina koje je proživjela u Kanadi, plakala i čeznula za svojim "domom".
Razumije je tek sada kad je osjetio toplinu Hrvatske i dobrotu ljudi koji su ga prihvatili kao svoga.
Ovih dana oni odlaze "doma". John je sretan, to znam dobro. A supruga mu je još sretnija, jer jednako osjećaju. Imaju malo, ali imaju sve, kako oboje govore.
Pitajte me jesam li im zavidna? Jesam.
nikakva patetika vam nece pomoci u raseljavanju hrvata, dok god mafija vlada zemljom,,