Hamilton je lučki grad u kanadskoj pokrajini Ontario, smješten uz istoimeno jezero, točno na pola puta između Toronta i Nijagarinih slapova. U njemu živi pola milijuna ljudi, od kojih je oko deset tisuća kanadskih Hrvata.
Uoči Prvog svjetskog rata naši ljudi su se iseljavali iz New Yorka u Ontario u potrazi za poslom te su osnovali prvu zajednicu na poluotoku Nijagare.
Prije 1918. godine u Hamiltonu je bilo nastanjeno samo pet hrvatskih obitelji.
U sljedećem desetljeću veći val Hrvata sa Žumberka, Korduna i Like nastanio se u području oko Ulice Beach, neposredno uz industrijsku zonu željezara i čeličana, po kojima je Hamilton poznat.
Osamdeset posto ovih doseljenika bili su muškarci, neoženjeni ili sa ženama i djecom koje su privremeno ostavili u domovini.
Doseljenici su težili osnivanju mjesta za okupljanja i druženje. Iako su njihovi prethodnici utemeljili Odsjek Hrvatske bratske zajednice, tamburaški ansambl i društvene grupe, još uvijek nisu imali prostor koji bi mogli zvati domom.
Upravo zato odlučili su izgraditi središte za svoju zajednicu koje će kasnije postati Hrvatski narodni dom, često jednostavno nazivano "Dom" ili "Hall".
Za nepuna tri mjeseca, u doba duboke ekonomske krize i besposlice, po oštroj kanadskoj zimi, radeći sve vlastitim rukama, naši ljudi su izgradili lijepu zgradu oko koje se ubrzo počeo odvijati sav društveni život zajednice.
Dom je svečano otvoren 1930. godine.
O aktivnostima oko njega razgovaramo s danas najstarijim članom i dugogodišnjim predsjednikom Joeom Boichem, koji je došao u Kanadu 1930. iz sela Bojići na Žumberku, sa svojom majkom i dvije sestre u Nanaimo u Britanskoj Kolumbiji. Tamo ih je dočekao otac koji je početkom Velike depresije ostao bez posla u rudniku ugljena.
"To su bile gladne tridesete! Posla niotkuda, a pomoć od države bila je mizerna. Otac je u očaju skočio na teretni vlak koji je vozio kroz kanadsku preriju do Alberte nadajući se poslu. Trebalo je hraniti gladna usta. Mi smo došli za njim čim je zaradio nešto novca. Ali bili smo većinom gladni", priča Boich.
Joe je bio predsjednik Hrvatskog narodnog doma šezdesetih – 13 godina zaredom. Svoj mandat obilježio je nastojanjem da se Dom i aktivnosti oko njega ne politiziraju, jer su četrdesete bile obilježene svađom i razdorom.
"Prijašnjih godina vidjeli smo koju je štetu nanijela politika zajedništvu iseljenika", tvrdi naš sugovornik koji se sjeća davne 1946. kada je u Domu dočekan Vlatko Maček, predsjednik Hrvatske seljačke stranke u egzilu.
Tih poratnih godina u zajednici je djelovala komunistička stranka koja je organizirala paralelne aktivnosti i osnovala svoj dom i tamburašku grupu. Nazivali su se "progresivnima".
"I dok smo mi u Domu organizirali proslavu i banket za Mačeka, vani su na ulicama komunisti protestirali. Bilo je među njima onih koji su se borili u Španjolskom građanskom ratu, i ti su poveli demonstracije. To nije bilo lijepo vidjeti – Hrvat protiv Hrvata. Politika je uvijek razdirala slogu. A sloga kuću gradi, pa smo tako i napravili Dom", ističe Boich, koji sad mirno uživa svoju mirovinu, zarađenu u tvornici kućanskih aparata Westinghouse.
"Puno sam se naradio u željezarama, na dizalici ili pri bacanju ugljena u peći, pa sam tražio neki 'čisti posao'", zaključuje.
Takvo je zaposlenje pronašao u prodaji nekretnina, čime se povremeno bavio. Također je poznat u zajednici kao strastveni kuglaš.
Uz ostale kulturne aktivnosti oko doma, angažirao se oko osnivanja prve kuglaške lige poslijeratnih godina koja je danas najstarija takva organizacija u Hamiltonu.
Bio je oženjen Hrvaticom Luise, koja je umrla prije 11 godina. Sada živi sam u lijepoj viktorijanskoj kući. Njegovo dvoje djece govori hrvatski jezik, ali to se izgubilo u sljedećoj generaciji.
Naš sugovornik je ponosan na svoga unuka koji svira u tamburaškoj grupi Hrvatskoga narodnog doma. Do prije nekoliko godina, Joe je još uvijek plesao na hrvatskim zabavama do ranih jutarnjih sati.
O nastavku aktivnosti oko Doma razgovarali smo sa sadašnjim predsjednikom Ivanom Lukšićem, koji će biti zapamćen kao najmlađi predsjednik ikada izabran. Imao je trideset dvije, prije osam godina.
Lukšićeva obitelj povezana je sa sudbinom doma jer, kako se selio dom, i njegovi su djedovi i roditelji odlazili iz jednoga dijela grada u drugi.
Vozimo se ulicom Beach, uz koju su kuće, prodavaonice, restorani i stari Dom. Svi objekti prilično su zapušteni.
"Moja majka sjeća se kako je rublje, ujutro obješeno na sušenje, do večeri bilo potpuno crno. Zbog teške industrije i velike zagađenosti, moji roditelji, kao i mnogi drugi Hrvati, odlučili su odseliti se odavde", otkriva Ivan.
Lukšići su još sedamdesetih kupili poveće imanje nedaleko od grada. Dosta naših ljudi preselilo se bliže jezeru, u obližnji Stoney Creek.
"Poslije rata bilo je mnogo imigranata pa je za njihove potrebe osnovana etnička hrvatska župa sv. Križa. Onda je ponovno sedamdesetih godina stigao novi veći iseljenički val, stoga je stari dom postajao premalen. Dok se slavila njegova pedeseta obljetnica postojanja, počeli su planovi o gradnji novoga i preseljenju na lokaciju u Ulici Barton. Sada nam je i taj Dom premalen", smije se naš sugovornik.
No ova vrijedna zajednica iseljenih Hrvata ima plan i za to. Već su kupili zemljište na novoj lokaciji gdje će u budućnosti biti novi Dom.
Govoreći o rezultatima rada, Ivan Lukšić prisjeća se kako je folklorno društvo putovalo u Hrvatsku i sudjelovalo na smotrama folklora sedam puta.
S pojačanim interesom za različite sportove, HND je pokrenuo Godišnji muški turnir u golfu, koji danas predstavlja najstariji takav turnir u Kanadi.
Hrvati diljem svijeta nastoje očuvati svoju etničku pripadnost, bilo u vlastitoj ili novostečenoj domovini.
Tako su tamburica i pjesma, kultura i djelatnost Crkve na hrvatskom jeziku očuvale identitet ove stare iseljeničke zajednice u Hamiltonu.
Za generacije naših ljudi, rad u udruzi bio je gotovo jedini doticaj s domovinom i kulturom predaka.
A kod nas stavis rublje navecer a ujutro ga nema!