Moja Hrvatska
Naslovnica Priče

Madridska drama hrvatskih egzilanata

Kad se iščitaju biografske činjenice, s potresnim reminiscencijama Tijanove životne i stvaralačke družice Nedjeljke, može se sažeto oblikovati natuknica: Pavao Tijan iznimni je hrvatski i španjolski enciklopedist, esejist i prevoditelj
03. studenoga 2016. u 10:09 1 komentara 1428 prikaza
Madrid
Foto: Matica
Pogledajte galeriju 1/7

Hrvatske obitelji stalno se prisjećaju bližnjih koji su emigrirali ili stradali na različitim stranama prije 70 godina. Kad je riječ o novim knjigama čija je tematika posvećena tragičnim događajima iz doba totalitarizama 20. stoljeća, a koji su u domovini prešućivani, treba izdvojiti biblioteku Memoari, sjećanja, dokumenti Matice hrvatske, u kojoj je izišla knjiga autorice Nedjeljke Luetić Tijan Život Pavla Tijana, leksikografa i publicista s polustoljetnom madridskom adresom. Priredili su je Igor Zidić i Marija Tijan Wieck. 

Pisanu ostavštinu s 215 svezaka Senjanina Tijana, člana legendarnoga uređivačkog tima prve Hrvatske enciklopedije Mate Ujevića i nagrađivanoga enciklopedista španjolskoga kulturnog kruga, Vlada Republike Hrvatske tek je deset godina nakon njegove smrti prenijela iz Madrida u arhiv Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (2007.). Za stvaralaštvo u hispanističkoj leksikografiji Pavao Tijan odlikovan je uglednom Kolajnom španjolskoga kralja za doprinose na području kulture.

Potresne reminiscencije

Kad se iščitaju biografske činjenice, s potresnim reminiscencijama Tijanove životne i stvaralačke družice, može se sažeto oblikovati natuknica: Pavao Tijan (Senj, 15. lipnja 1908. – Madrid, 2. srpnja 1997.) iznimni je hrvatski i španjolski enciklopedist, esejist i prevoditelj. U Španjolskoj je isprva bio sveučilišni profesor u Madridu, znan kao don Pablo Tijan Roncevic. Iako došljak, bio je tehnički urednik Enciklopedije španjolske kulture (Enciclopedia de la Cultura Espanola, 1-5, Madrid, 1963. – 1968.), suradnik glavnoga urednika biografske enciklopedije (Forjadores del Mundo Contemporaneo, 1-4, Madrid, 1959. – 1961.), suradnik kompendija Las grandes corrientes del pensamiento contemporaneo (1-2, Madrid, 1959.), kao i suradnik geografskog atlasa (Geografia Universal, 1-2, Barcelona 1952.) i dr.

Slavist Tijan karijeru je započeo u Zagrebu tridesetih, diplomiravši na Filozofskome fakultetu. Bio je privatni učitelj u poznatim obiteljima, a od 1935. do 1941. radio je kao profesor u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Od 1938. surađivao je u uredništvu na izradi Hrvatske enciklopedije. Od 1941. bio je književni tajnik i urednik u Hrvatskome izdavalačkome bibliografskom zavodu. Surađivao je u domaćoj periodici i uređivao časopise Hrvatski jezik, Književni tjednik (1941. – 1942.) i kulturnu rubriku Spremnosti (1943. – 1944.). Istraživao je kulturnu povijest Primorja i Senja. Od 1944. bio je pročelnik za visoko školstvo i znanstvene ustanove u Ministarstvu prosvjete NDH. 

Bojeći se odmazde komunističkih vlasti, u svibnju 1945. pobjegao je preko Austrije u Rim, gdje 1946. gorljivo radi za mnogobrojno hrvatsko izbjeglištvo. Na poziv Vrhovnog vijeća za znanstvena istraživanja, od 1947. živi u Madridu te ondje na novoosnovanome Međunarodnom odjelu za moderne kulture organizira studij slavistike, uključujući se u aktivnosti domicilne akademske zajednice. Od 1954. Tijan djeluje na Instituto Miguel de Cervantes de Filología Hispánica, kada je preuzeo jednu od vodećih uloga među španjolskim leksikografima sve do umirovljenja. Marljivo pridonosi dvjema emigrantskim organizacijama: Croatia Academica Catholica i Zajednici Hrvata u Španjolskoj, utemeljenoj u Madridu 23. lipnja 1948.

Hrvatski radioprogram u Madridu

Nakon desetljeća prisilne razdvojenosti, u egzilu su mu se 1955. pridružile kći i supruga, profesorica Nedjeljka L. Tijan, pa su zajednički kao svestrani intelektualci i poligloti, uz ostalo, vizionarski pokrenuli i uređivali hrvatski program za Radio Nacional de España. Taj se pothvat Tijanovih pokazao utjecajnim medijskim glasom za međunarodno prepoznavanje hrvatskog pitanja. Surađivali su s nizom emigrantskih časopisa poput Hrvatske revije ili argentinske Studia Croatice, što ovu (auto)biografistiku čini izazovnom historiografskom građom.

Autorica Nedjeljka L. Tijan snažno je i kritički progovorila o ideologijama kao uzroku sljepila zbog kojeg stradaju nevini i zbog čije je razarajuće energije tako tanka granica između žrtve i junaka, a životi pojedinaca nerijetko gube svaki smisao. Obitelj Tijan, unatoč nedaćama, u iberijskoj je enklavi pronašla svoj smisao u medijskoj borbi za uspostavu hrvatske demokratske države s izmještenoga disidentskog vidikovca zapadnoeuropskoga kruga kršćanskoga nadahnuća. Na jednome mjestu autorica ističe kako će njezine riječi teško razumjeti onaj tko nije bio siromašni emigrant bez domovine.

Istina, hrvatski narod bio je u 20. stoljeću suočen s dvama totalitarizmima. U ovoj će knjizi povjesničari, ako se ikad u historiografiji prevlada crno-bijela znanstvena paradigma prošlostoljetnih svjetskih kataklizmi i malih naroda, zasigurno naći neka objašnjenja u stvaralačkoj motivaciji, manje ili više imunoj na zlo, pojedinih ključnih figura društvenoga i kulturnoga života hrvatske nacije sredinom 20. stoljeća i tijekom više desetljeća europskog poraća u hladnoratovskoj dihotomiji – kojih u imenskom kazalu ove knjige ima gotovo osam stotina. Spominju se osobe kao što su sveučilišni profesor medicine dr. sc. Duško Jelavić, sociolog Antun Wurster, muzikolog fra Branko Marić, pravnik Vladimir Vince, enciklopedist dominikanac Hijacint F. Eterović, kemičar Gojko Kremenić, pravnik Marijan Gec, liječnik Ivo Tuškan, povjesničar Pero Vukota, ekonomist Pavao Berkeš, politolog Boris Široki, knjižničarka Nevenka Dragičević i mnogi drugi koji su se u Španjolskoj afirmirali u svojim zvanjima. 

Među njima bio je i medijski teoretičar Luka Brajnović, suprug Tijanove sestre i urednik kultnoga emigrantskog časopisa Osoba i duh. Od 1960. Brajnović je bio profesor svjetske književnosti i novinarske deontologije na Sveučilištu Navarra u Pamploni, na kojem je osnovao Katedru novinarstva, odgojivši niz vrsnih novinara, što je bio povod da mu Španjolska iskaže zahvalnost i poštovanje osnivanjem međunarodne zaklade (1996.) pod njegovim imenom iz koje se svake godine dodjeljuje nagrada za izvrsna etička i profesionalna dostignuća u novinarstvu. Ti su se ljudi mogli skloniti u Španjolsku pod frankizmom budući da je bila izmučena građanskim ratom i neutralna u Drugome svjetskom ratu, zbog čega su je tek 1955. priznali Ujedinjeni narodi. 

Platforma nacionalne pomirbe

S druge strane, utočište im je polako uranjalo u desetljeće kada će ondašnji blokovski svijet već saznavati značajke bezbožnoga socijalističkog raja koji biva sasvim raskrinkan šezdesetih u potpuno neočekivanome mediju kakva je književnost, zahvaljujući ponajviše matematičaru i piscu Aleksandru Solženjicinu, ovjenčanom Nobelovom nagradom (1970.), koju ugledni pisac nije smio primiti. 

Na lokalnome planu u Lijepoj Našoj to će razdoblje trajno obilježiti generacija deklaracionista, čija će pak djeca (među kojima je i kći Tijanovih) afirmirati platformu naše nacionalne pomirbe na valu europske demokratizacije prigodom rušenja Berlinskoga zida, a u uvjetima obrane od jugosrpske ratne agresije, na temelju koje je stvorena suvremena demokratska Republika Hrvatska 1990-ih, kada se disidentskome krugu Tijanovih tek otvara mogućnost da bez žiga izmještenih (displaced persons) stupe na rodno tlo. Stoga mi zvuči sasvim uvjerljivo da Tijanova kći smatra kako njezin radišni otac namjerno nije želio završiti svoje memoare, na koje su ga nagovarali Bogdan Radica i Vinko Nikolić, da im ne bi otežavao izbjeglički život, dok joj je majka otišla kao samozatajna heroina madridske egzilantske drame 2002. Utihnula je s nadom da će suprugova (auto)biografija biti objelodanjena u Matici hrvatskoj, ne ostavivši predugo svoga Pavla da sam počiva na madridskome groblju, gdje su oboje pokopani.

Razdoblja u životu

Građa knjige razdijeljena je na dva dijela i ilustrirana dokumentarnim fotografijama. U prvom je dijelu, naslovljenom Život Pavla Tijana, 266 stranica. Kronološkim su redom opisana razdoblja u životu toga intelektualca i to u 18 odvojenih cjelina. Te su cjeline: Djetinjstvo; Gimnazija; Sveučilište; Politika – diktatura; Senjski klub; Vukovar – Eltz; U vojsci; Hrvatska enciklopedija, sporazum i rat (str. 81.-101.); NDH; Slom Nezavisne Države Hrvatske i bijeg; Emigracija – Italija (str. 126.-136.); Utočište u Španjolskoj; Život u Španjolskoj; Španjolski radio i emisije na hrvatskom jeziku (str. 168.-214. ); Dva svećenika: velečasni Draganović i velečasni Vince; Slučaj Luburić; Posjeti i razgovori te Posljednje godine života. U drugome dijelu knjige, naslovljenom Pisma i ulomci, na 57 stranica objavljena je odabrana Tijanova korespondencija s devet izdvojenih cjelina. Te su cjeline: Korespondencija s publicistom i urednikom s argentinskom adresom Markom Sinovčićem; Dopisivanje s fratrima u prvome poraću; Pismo Jurju Krnjeviću o Hrvatskoj enciklopediji; Razgovor s urednikom Mirkom Ragužem o Hrvatskoj enciklopediji; Dopisivanje s K. Draganovićem; Karlo Mirth o knjizi Crisis del liberalismo en la Europa Central; Pavao Tijan o Trogrančićevoj knjizi…; Avijatičari i Senjske studije. 

Autorica Nedjeljka Luetić Tijan (Gradac kraj Makarske, 9. siječnja 1916. – Madrid, 14. srpnja 2002.) za 47 godina iseljeničkoga života istaknula se kao publicistkinja, prevoditeljica i kulturna djelatnica u Španjolskoj. Na Sveučilištu u Zagrebu diplomirala je francuski jezik i književnost te slavistiku. Radila je kao gimnazijska profesorica, a poslije kao suradnica u uredništvima Hrvatske enciklopedije i Spremnosti, gdje se susrela s P. Tijanom za kojega se udala 1944. Emigrirala je u Madrid tek 1955. Iduća dva desetljeća, kako je opisano, obilježio je supružnički rad na Španjolskome nacionalnom radiju, kada Nedjeljkin glas postaje simbolom hrvatskih težnji za slobodom i samostalnošću. Objavila je knjigu doživljaja pod naslovom Krov i kruh: deset godina u okupiranoj Hrvatskoj, 1945. – 1955. (München - Barcelona, 1980.), koja je proglašena najboljom knjigom hrvatske emigracije za 1980./1981. 

Susret s rodnim Senjom

Rukopis ove biografije privela je kraju, uz priređivača Igora Zidića, kći Tijanovih, rođena Zagrepčanka Marija Tijan Wieck (72) s višedesetljetnom američkom adresom i velikom ljubavlju za Hrvatsku. Diplomiravši klasičnu filologiju u Madridu, Marija je uspješno nastavila razvijati karijeru i izvan Španjolske, postavši 1972. glavnom tajnicom ustanove International Institute of Iberian Colonial Art u Santa Feu (Novi Meksiko, SAD).

Hrvatsko narodno vijeće Osnutak Hrvatskoga narodnog vijeća Bolna iskustva hrvatske političke emigracije: Nismo dobivali samo prijetnje smrću Patagonija U potrazi za Hrvatima na krajnjem jugu Južne Amerike 'Da je rodoljublja u domaćih bogataša koliko u naših iseljenika'

Zatim je vodila odnose s javnošću za tvrtku Philip Morris u New Yorku, gdje je na Sveučilištu Fordham magistrirala poslovno upravljanje. Na University of Maine predavala je latinski i španjolski jezik do umirovljenja 2011. U saveznoj državi Maine živjela je od 1986. Trenutačno se, na svojoj američkoj i španjolskoj adresi, bavi pisanjem i uređivanjem literarne ostavštine svojih roditelja koji su osobito bili ponosni na svoje dvije unuke s kojima su prvi put posjetili neovisnu domovinu Hrvatsku 1993. Najdirljivije su stranice koje opisuju Tijanov susret s rodnim Senjom nakon 52 godine budući da taj školovani čovjek nije radio ni za slavu ni za novac, već za boljitak domovine.

  • Važna obavijest

    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • Oger:

    A zasto je bjezao ako nije imao putra na glavi?