Naslovnica Priče

Svećenik je radio kao zidar, a radnici do iznemoglosti: 'Čudili smo se da netko može živjeti uz takav smrad'

Posao je bio fizički težak i zbog veće učinkovitosti radilo se na pokretnim trakama. Djelatnici su bili slabo zaštićeni i nedovoljno pripremljeni za tako dugotrajne poslove. Radili su do iznemoglosti
07. lipnja 2018. u 12:00 1 komentara 3170 prikaza
Foto: Franjo Bertović
Pogledajte galeriju 1/5

Putujući prostranstvima sjevernoameričkog kontinenta uvijek me razveseli susret s našim hrvatskim doseljenicima i njihovim potomcima. A tih susreta je mnogo jer smo narod koji se stoljećima iseljavao i "rasuo" po cijelom svijetu. 

CroFest Za dolazak Hrvata u Detroit zaslužan je procvat američke automobilske industrije

Moj prvi dolazak u Kansas City i na čuveni Brežuljak jagoda (Strawberry Hill) te razgovor s jednom starijom gospođom izgledao je otprilike ovako: "We are looking for a family Horvat do you know anything about them?" 

"Da, ja sam Hrvatska!" Bila je toliko vesela i gostoljubljiva da nas je osobno odvela u ulicu Splitlog gdje je stanovala Julka (Julia) Horvat i njezina kći Vicky. Tako smo upoznali mnoge naše doseljenike i njihove potomke koji su uglavnom radili u velikoj klaonici i pakirnici mesa Armours. 

Ovamo su bili upućivani nakon dolaska na otok Ellis, nadomak New Yorka. Posao je bio fizički težak i zbog veće učinkovitosti radilo se na pokretnim trakama. Djelatnici su bili slabo zaštićeni i nedovoljno pripremljeni za tako dugotrajne poslove. Radili su do iznemoglosti. Danas je to nezamislivo uza sva sindikalna udruženja, nove tehnologije, pogodnosti i propise koji vode brigu o zaštiti na radom mjestu.

Klaonicu i pakirnicu mesa u Kansas Cityju ovako je u svom dnevniku 1913. opisao čuveni tamburaš i član Tamburaškog sastava "Zvonimir" Rudolf Crnković: "Nakon višednevnog vježbanja digosmo se na put u Kansas City. Tu nas je dočekala silna sparevina na koju u Chicagu nismo bili naučeni. Nastanili smo se u dijelu, našim narodom napučenog grada, i dva dana kasnije nastupili smo u hotelu Baltimor. Iza svakog sviranja vozismo se street-karom (tramvajem) svojim stanovima, koja po mostovima vozi nad velikom klaonicom stoke, od kud stiže takav smrad, da osoba nije mogla uzdržati otvorenog nosa. Čudili smo se kako može narod stanovati onuda".

Priča o mom pradjedu

 | Autor : Franjo Bertović Foto: Franjo Bertović

"Moj pradjed Anton Horvat rođen je 17. siječnja 1891. u Kunićima. Imao je dva starija brata, Nikolu i Ivana. Živjeli su na farmi. Braća su radila na polju. Kad je Anton bio tinejdžer, ljudi iz Amerike posjetili su farmu jer su tražili radnike za tvornicu u Kansasu. Željeli su zaposlenike s iskustvom. Tražili su Hrvate koji su radili sa životinjama (blagom) i rukama (fizičke radnike). Ponudili su im bolju plaću. Pričali su o američkom snu. 

U to vrijeme u Hrvatskoj situacija je djelovala loše. Bilo je političkih nemira. Domovina je bila dio Austro-Ugarske. Pričalo se o mogućem svjetskom ratu. Zbog toga je Anton odlučio prihvatiti posao u Kansasu i preseliti se.

U Ameriku je došao sam 5. rujna 1908. Imao je 17 godina. Putovao je brodom SS La Provence. Stigao je u New York i odatle nastavio putovanje do Kansas Cityja. U novom gradu bilo je mnogo hrvatskih iseljenika na području koje se zove Strawberry Hill. Crkva Sv. Ivana nalazi se u središtu zajednice. Anton je brzo postao dio te zajednice. 

Odmah je počeo raditi u tvornici Armours koja je bila u blizini crkve sv. Ivana. Tamo je radilo mnogo iseljenika. Pakirali su meso koje se slalo u cijelu zemlju. Muškarci su rukovali s velikim strojevima za klanje životinja. Uvjeti rada nisu bili dobri. Posao je bio vrlo opasan i nije uključivao osiguranje. Zaposlenici koji su bili ozlijeđeni izgubili su posao. 

Hrvatski imigranti i članovi crkvene zajednice sv. Ivana osnovali su Hrvatsku bratsku zajednicu kako bi pomogli ljudima koji su izgubili posao. Anton je bio član zajednice i u tvornici je radio godinama. Oženio se suprugom Julijom 7. travnja 1913. Julija je također bila hrvatska iseljenica. Upoznali su se u Kansasu. Imali su četiri kćeri – Anne, Agnes, Victoriju i Rose te dvojicu sinova – Anthonyja i Josipa. 

U siječnju 1925. Antonov sin Anthony umro je od dječje bolesti kada je imao samo devet godina. Victorija, Agnes i Rose tada još nisu bile ni rođene. Unatoč tuzi Anton je imao dobar život. Naturaliziran je 6. prosinca 1932. Doživio je ženidbu sina, upoznao je svog unuka, mog djeda, Josipa. 

U tvornici je radio cijeli život, ali je u slobodno vrijeme izgradio lijepe oltare za crkvu. Umro je 1950. godine. Pretrpio je srčani udar na poslu u tvornici Armours. Preminuo je odmah. Iako više nije među nama, njegova priča još uvijek živi u mojoj obitelji".

Kratki povijesni zapis o hrvatskoj zajednici grada

Kansas City mnogo se promijenio od doseljenja Antona Horvata u grad. Postao je treći po veličini u američkoj državi Kansas. Rijeka Missouri dijeli metropolu na dva dijela s državama Kansas i Missouri. Hrvati su se ovdje vrlo rano počeli doseljavati te u žitnici Amerike pronalazili posao i novi život. 

Prvi doseljenici doseliše se već 1888. godine. U povijesnim knjigama upisana su ova imena: Ivan Jarnjević, Josip Grišnik, Jure Novak, Janko Car, braća Imbro i Miho Skorija, Ivan Crnić, Marko Lorković, Ivan Goldašić, Ivan Maca, braća Jure i Franjo Ribić, Ann Sambol (kasnije Kostelac)...

Grad se prvo zvao po indijanskom imenu Wyandot, a poslije je postao Kansas City. Naš narod većinski se naselio na Strawberry Hillu, na obroncima rijeke Kansas, u neposrednoj blizini klaonice Armours. Tu su imali posao, sagradili kuće, hrvatsku crkvu i školu (prvu 1907. i novu 1925.) te sirotište čije su prostorije u novije vrijeme pretvorene u etnički muzej (1988.). 

Danas muzej svjedoči to vrijeme, razvoj grada i neumorni rad te skrb Hrvata o svojoj kulturnoj baštini i suradnji s drugim slavenskim narodima s kojima su dijelili iseljenički život. Posebno sa Slovencima. Hrvati su prednjačili u svojim pothvatima. 

Najprije, 1900. godine odlučiše i podigoše crkvu sv. Ivana Krstitelja (St. John the Baptist Church). Dolaskom mons. Martina V. Krmpotića gradnja crkve, a zatim hrvatske škole te drugih prostorija župe, žurno napreduje. Zapisi opisuju njegovu požrtvovnost i sposobnost da motivira narod. I sam mons. Krmpotić obavljao je i predvodio građevinske radove, radeći kao zidar. Doista nešto nesvakidašnje. Zato ga se mnogi sjećaju u svojim poznim godinama s lijepim riječima i nezaboravnim uspomenama. U crkvi sv. Ivana još su služili: mons. Štimac, vlč. Jadrić, vlč. Lončarić, mons. Horvat i vlč. Frank Horvat.

 | Autor : Franjo Bertović Foto: Franjo Bertović

Ni razne nepogode nisu mogle omesti tako odlučnu i marljivu hrvatsku zajednicu. Poplave su nanijele veliku štetu već 1903. godine te ponovno 1952. Izljev nabujalih rijeka Kansas i Missouri nanijele su velika oštećenja, a 1957. i gradnja autoputa. 

Pola kuća srušeno je zbog gradnje autoputa koji prolazi nadomak crkve sv. Ivana Krstitelja. Ali usprkos svemu naša hrvatska zajednica ostala je čvrsta, odlučna i ujedinjena u svojim nastojanjima. I danas ponosno čuva spomenute građevine u srcu Strawberry Hilla i Hrvatski dom nedaleko od crkve. 

Tako je Brežuljak jagoda i danas pun života. Ovdje žive potomci Hrvata koji ponosno čuvaju građevine koje im u nasljeđe ostaviše njihovi preci. Diče se svojom bogatom kulturnom baštinom, vjerom i podrijetlom. Kulturno-umjetničko društvo "Hrvatski običaj" i "Sugar Creek Tamburitzans" nasljednici su mnogih glazbenih zborova koji su ovdje djelovali.

 | Autor : Franjo Bertović Foto: Franjo Bertović

Jedna od tih osoba je i Grace Horvat koja u sebi nosi duboko ukorijenjene tradicijske i obiteljske običaje. Njezin pradjed Antom Horvat, u čijoj je umjetničkoj obradi sagrađen oltar u crkvi sv. Marije (St. Mary's), a danas je smješten u muzeju, bio bi doista ponosan na svoju praunuku i obiteljsko stablo čiji korijeni odišu svježinom na brežuljku iznad rijeke Kansas.

Maksimilijan Vanka Veliki umjetnik s bojom i kistom za socijalnu pravdu Cokeburg Kao u domovini! Hrvati u Americi proslavili Jurjevo Košarkaški turnir Pittsburgh Sportski duh i zajedništvo. Košarkaško prvenstvo Hrvatske bratske zajednice u Americi
  • dopizdilomi:

    "Danas je to nezamislivo uza sva sindikalna udruženja, nove tehnologije, pogodnosti i propise koji vode brigu o zaštiti na radom mjestu". Hahahahaha. ne znam zašto je Detroit, i to još kao grad, propao tj. bankrotirao.