Naslovnica Priče

Susret sa starom majkom nakon toliko desetljeća

Što je sve proživio 12-godišnji dječak od trenutka kad se otisnuo s rodne obale otoka Brača možemo samo zamišljati. Tonči je priznao kako svojim roditeljima nije mogao oprostiti to što su mu učinili
11. lipnja 2016. u 19:28 16 komentara 5941 prikaza
Antofagasta
Foto: Tuga Tarle
Pogledajte galeriju 1/7

Sva groblja na svijetu su svojevrsna otvorena knjiga s čijih stranica se čitaju sudbine njezinih nijemih stanovnika koji su svoj posljednji počinak našli u alejama i pod kamenim spomenicima. 

Većina groblja svojim granicama obuhvaćaju cijele gradove mrtvih duša, ali ima i onih usamljenih te pojedinačnih humaka. Oni ne pripadaju zajedničkim počivalištima nego su na zabačenim i osamljenim mjestima skriveni izvan puteva, u šumama ili pustinjama.

Čemu pisati o grobljima hrvatskih iseljenika? Što ona imaju s nama? Pa beskrajno su daleko. Ima li išta zanimljivo živima na tim tužnim i zaboravljenim mjestima? Vjerujte, sve to itekako ima smisla!

I ove retke pišem upravo zato što su ta mjesta izvorni svjedoci odlazaka i rasutosti našeg nacionalnog bića. Zato jer su to spomenici našim zlosretnim sunarodnjacima koji su ostavljali svoje kosti daleko od zemlje pradjedova. Zato što sam i sama upoznala smisao takvih spomenika na grobljima triju kontinenata; neka to bude u znak poštovanja prema našim nepoznatim protagonistima i svjedocima tihog umiranja. 

Imala sam priliku upoznati jednog Bračanina koji mi je otkrio otvorenu knjigu hrvatskog groblja u Antofagasti, gradu na rubu pustinje na sjeveru Čilea gdje je sahranjeno mnogo naših sunarodnjaka. Prije nepunih devet godina bio je moj osobni vodič kroz pustinju na tragovima onih bezimenih nadničara koji su ondje desetljećima ostavljali svoje kosti. 

"Majko moj!", otisnut je posljednji nepravilno ispisan vapaj hrvatskog iseljenika na nadgrobnoj ploči, na groblju u Antofagasti kao nijemi svjedok tuge za najdražim bićem. 

"Maleni moj pti u, došao si iz daleka, iz velike daljine i zašto si siromašak ve napustio ovaj svijet", čitam na drugoj ploči koja pokriva grob dječaka. Umro je u 17. godini, daleko od svojih najbližih. Takvih primjera puna su stara čileanska počivališta.

Mrtva imena svjedoče o hrvatskim korijenima pokojnika, a što svjedoče živi? Oni jednostavno stvaraju nove svjetove tamo gdje su se zatekli, gdje su se ukorijenili, gdje su stvorili svoj dom, iako su sanjali o tome da će se jednog dana vratiti u svoj zavičaj. I tu počinje priča o Tončiju kojem je pustinja postala sudbinom.

Došavši prvi put u Antofagastu bila sam razočarana ovim mjestom koje se nalazi između divljeg oceana i Andi na pragu surove pustinje Atacama. Ondje se smjestila velika kolonija naših doseljenika i njihovih potomaka koji su svojim marljivim radom, sposobnostima i znanjem uspjeli ovo nepristupačno mjesto pretvoriti u prikladan i pitom životni okoliš, istovremeno održavajući uspomene na domovinu predaka. 

Ipak, bila sam začuđena činjenicom kamo su se otisnuli i kakva ih je nužda natjerala da potraže sklonište u tako surovom podneblju, ako bismo ga uopće mogli usporediti s našom obalom i otocima. 

Jedna me je sudbina ovih hrabrih iseljenika posebno dirnula pa sam odlučila da ću kad tad o tome nešto napisati - iz empatije prema čovjeku kojeg je vlastita obitelj odbacila i razočarala. 

Tonči mi je otkrio ćud pustinje Atacama. Njezine opasnosti, ljepotu i tajne, ali i svoju vlastitu priču koja bi i kamen rastužila. U Čile je došao pedesetih, neposredno poslije Drugog svjetskog rata kada je neimaština natjerala mnoge bračke roditelje na slanje vlastite djece u daleke zemlje rođacima i znancima, na put bez povratka, put kakav danas prolaze takozvana djeca bez pratnje, izbjeglice iz Sirije i ostalih ratom zahvaćenih zemalja Istoka. 

Što je sve proživio 12-godišnji dječak od trenutka kad se otisnuo s rodne obale otoka Brača možemo samo zamišljati. Tonči je priznao kako svojim roditeljima nije mogao oprostiti to što su mu učinili.

Kad je brod s iseljenicima konačno pristao u luci Antofagaste, moj sugovornik je toliko bio očajan i razočaran viđenim da se nije želio iskrcati. 

Stric ga je primio pod svoj krov na dva mjeseca da bi ga jednog dana bez objašnjenja izbacio na ulicu. Preživio je kao i većina drugih doseljenika radeći i skrbeći za vlastiti opstanak bez utjehe i pomoći najbližih, prisiljen odrasti puno prije vremena. 

Njegovo ogorčenje bilo je toliko veliko da nekoliko desetljeća nije želio ni čuti za obitelj u domovini. Prolazile su godine. Rana je zacijelila, ali ožiljak u njegovoj duši je ostao za cijeli život, povremeno mu budeći uspomenu na rastanak s obitelji i zavičajem. Tonči se oženio, postao je inženjer i otac. Ništa materijalno mu nije nedostajalo.

Vodeći nas kroz pustinju do indijanskog sela San Pedro de Atacama često se vraćao na svoju životnu priču. Pustinja, nijema i nemilosrdna, opasna i divlja bila je krajobraz njegovog srca, nešto što mu se uvuklo pod kožu, sraslo s njime i postalo dijelom njegovog identiteta. 

Tek pri drugom susretu povjerio mi se da je nakon nekoliko desetljeća konačno skupio snage i otišao u roditeljsku kuću gdje je na životu zatekao svoju staru majku. Trenutke tog susreta, kojim je napokon premostio jaz od pola stoljeća odvojenih života i čin međusobnog pomirenja, nije imao snage opisivati nego ih je ponio sa sobom u grob.

Prije nekoliko godina i sam je našao vječni počinak na groblju u Antofagasti, a njegov spomenik je okružen brojnim hrvatskim imenima, odakle s jedne strane pogled pruža prema suhoj i rigidnoj pustinji koja poput opasne bolesti raste podmuklo centimetar po centimetar godišnje, a s druge pak strane na debelu pučinu Tihog oceana odakle bijesni vjetrovi povremeno donose zavodljive mirise poput ljekovitih trava s dalekog Mediterana.

Kome je pripadao Bračanin Tonči kojem je pustinja postala sudbina? Zemlji koja ga je odbacila i za kojom je cijeli život žalio ili je pripadao Čileu koji ga je prigrlio, ali mu nije mogao iscijeliti nostalgičnu dušu? 

Hrvatski nacionalni korpus najčešće dijelimo na takozvanu "domovinsku" i "iseljenu" Hrvatsku, no u posljednje vrijeme javljaju se i nove teze koje ga nastoje obuhvatiti, opisati i u svojoj cjelovitoj pojavnosti odrediti uvodeći pojam "globalna Hrvatska". 

Ne treba nam previše suptilnosti da bismo primijetili nespretnost svih spomenutih termina koji zapravo govore o tri različite Hrvatske. Što bi, naprimjer, trebala značiti sastavnica "izvandomovinska Hrvatska"? Kojim sadržajima i oblicima se očituje njezino postojanje? Ili globalna Hrvatska - od kojeg tkiva je ona satkana i gdje je činjenično prisutna osim u virtualnom prostoru? 

Ako je sveprisutna (povezujući Hrvate cijelog globusa), isto tako možemo reći da ne postoji nigdje jer je poput vode protočna. Istančanije uho lako će zapaziti neprikladnost ovih pojmova. Nijedan od njih ne može nas zadovoljiti, iako sva tri odaju jednu duboku dvojbu koja kroz jezičnu inačicu progovara o jazu ili pukotini u hrvatskom biću. 

Svaka ova Hrvatska ima svoju bit te kao fizička ili duhovna zajednica živi odvojeno svoj paralelni život. Jedna za drugu predstavljaju svijet nade, utvara i mašte. 

Je li moguće i realno pričati o Hrvatskoj kao o ukupnosti tih svjetova samo zato jer im je zajedničko ishodište, što potječu od istog praoca? Iskreno rečeno, u to gotovo više nitko ne vjeruje. Odatle i toliki nesporazumi između Hrvatske i hrvatskih iseljenika. 

Tko će ponovno skupiti jednom rasuto zrno pijeska u vjetar svjetskih pustara? Od snova je satkana i ta naša globalna Hrvatska za koju plaćamo dvostruku cijenu: s jedne strane u Čileu se možete osjećati kao u vlastitoj kući pa ovaj putopis ili duhopis ne govori toliko o drugima koliko o nama samima kakvi možemo biti, kako možemo uspjeti, kako se možemo ostvariti i na ledu Patagonije i u pustinji Atacama, dok nas s druge strane upozorava na tragično rasipanje nacionalne supstancije izvan domovinskih granica. 

Gdje je mjesto susreta ovih hrvatskih svjetova osim na zamišljenoj i osjećajnoj razini ili možda tek na grobljima? 

Ovakva Hrvatska prije se čini kao iz-globljena negoli globalna zemlja koja je raspršila svoju nacionalnu esenciju poput prezrelog šipka. 

To što je još ostalo u srcu pod svaku cijenu trebamo očuvati kod kuće. 

(Hommage Tončiju Vrsaloviću)

>> Život posvećen najpotrebitijima
>> Dok se gubio po svijetu, u Hrvatskoj ga je čekalo bogatstvo
>> Zašto Hrvatska još uvijek nema iseljenički muzej?

  • mycropht:

    Dva lika neumorno rade na tome da nas još bude po grobljima u tuđini: Milanović i Karamarko.

  • Deleted user:

    Tuzna prica o jos tuznijim sudbinama. A koliko ih je takvih?

  • Deleted user:

    Tuzna prica o jos tuznijim sudbinama. A koliko ih je takvih?