U srpnju 2006. godine našem Konzularnom uredu u Santiagu prijavljen je nestanak jednog hrvatskog građanina.

Prateći trag dojave došla sam do informacije da se mlađa muška osoba nalazi u ekvadorskom istražnom zatvoru negdje na području grada Guayaquila.

Jedno od najgorih mjesta na svijetu, zbog okrutnih i neljudskih uvjeta, sami zatvorenici prozvali su La Roca.

Provjerom kod nadležnih tijela Ekvadora u Čileu ta pretpostavka je bila potvrđena, ali kontakt s pritvorenikom koji je čekao suđenje nije bilo moguće ostvariti. Navodno su Hrvata prebacili u drugu kaznionicu, izvan gradskog područja.

Nakon nekoliko dana neizvjesnosti, upornog traženja i zvanja svih mogućih institucija, napokon smo dobili službenu potvrdu ekvadorskog veleposlanstva da se naš sunarodnjak još uvijek nalazi u istražnom zatvoru Penitenciaria del Litoral i kako od mogućnosti skorašnjeg suđenja, a još manje eventualnog puštanja na slobodu - neće biti ništa.

Mladić je u obližnjoj zračnoj luci zatečen s tri kilograma marihuane. Planirao je napustiti Ekvador.

Međutim, ubrzo je otkriveno kako postoji još jedna osoba iz Hrvatske koja je cijelo vrijeme bila u vezi sa spomenutim mladićem pa je i ona pritvorena u isti zatvor.

Navodno su njih dvojica u paletama čokolade planirali prebaciti drogu prema Europi, a za takvu vrstu nedjela njihov zakon predviđa najmanju kaznu od 12, a najveću od čak 25 godina zatvora. Dečki su poslužili kao naivci za skretanje pozornosti policije s velikih igrača. Taj tužni događaj bio je povod mom prvom posjetu Ekvadoru i tamošnjoj maloj hrvatskoj zajednici.

Susret s bijedom, poniženjem, strahom i očajem u koje se dovede čovjek neodgovornim činima i pohlepom za novcem, pamtit ću cijeli svoj život.

Izbezumljena lica gomile žena i muškaraca koji bauljaju podzemljem kroz velike i mračne zatvorske hodnike, prašnjavim dvorištima, ograđenim visokim zidovima, pobuđuju nepodnošljiv osjećaj beznađa.

Smrad, bolest, porok, patnja i naoružane bande koje pred očima stražara i policije bez straha od moćne zatvorske uprave dijele pravdu, prisutni su na svakom koraku.

U toj kaljuži života, nažalost naletjela sam na još jednog Hrvata iz okolice Zadra za kojeg nitko od nas nije ni znao da postoji.

Punih 6,5 godina čovjek je čamio u zatvoru i već je bio na izmaku snage, potrošenog zdravlja, bez dokumenata...

Početkom 80-ih godina u potrazi za boljim životom iz Ekvadora se uputio prema Sjedinjenim Američkim Državama. I tad je zatečen u švercu kokaina.

Hrvatskom državljaninu, kojem se bližilo vrijeme otpusta po izdržavanju kazne, nabavili smo dokumente i pomogli da se vrati u domovinu.

Kod kuće je nakon 25-godišnjeg izbivanja iz svog zavičaja zatekao samo bolesnu majku od koje je saznao da uz samu obalu mora na atraktivnoj lokaciji posjeduje vrijedno zemljište.

U Ameriku je otišao bez ičega. Kasnije je sve zarađeno prokockao ulažući u prljav posao s drogom, i provode po mračnim mjestima, no nije znao da ga je upravo u Hrvatskoj čekalo pravo bogatstvo.

Na slobodi nije proveo ni pet mjeseci. Preminuo je u svojoj Dalmaciji ne napunivši ni 50 godina života. Supruga ga je davno napustila. U Americi je rastao njegov sin s kojim se tijekom godina provedenih u zatvoru nije čuo.

Zemlja snova ga nije zanimala, u nju se nikad u potpunosti nije uselio. Tako izgleda mračna strana priče o našem čovjeku koji se u nekoj vrsti prividnog života igrao vatrom, dok su mu kod kuće zemlja i bogatstvo zarasli u šikaru.

Zloglasnu tamnicu Penitenciaria del Litoral u Guayaquilu zatvorenici zovu grobljem živih ljudi.

Nažalost, u tome nema nimalo pretjerivanja. Tortura i zločin ondje su svakodnevica. Među osuđenicima vlada stroga hijerarhija.

Privilegije su rezervirane samo za čelnike zločinačkih bandi, dok je većina ostalih zatvorenika izvrgnuta najgorim torturama, već luda od čekanja suđenja i bez novca da potplati suce i odvjetnike kako bi pokrenuli sudski postupak, trunula u smrdljivim ćelijama ili po ledenim hodnicima.

Da bi na svoju sudbinu skrenuli pozornost suda, zatvorskih vlasti ili nekakve organizacije za zaštitu ljudskih prava, u očaju su bili autoagresivni, ranjavali se, razapinjali na križ, štrajkali glađu... Inače, to je međunarodni zatvor – svijet u malom.

Iz Guayaquila je i Luis Aviles Uscocovich, mladi odvjetnik hrvatskih korijena. Od prvog trenutka bio je spreman bez naknade zastupati naše ljude, ali to mu ekvadorski sudac nije dopustio kako ga ne bi ometao u koruptivnom poslu s prevoditeljem i odvjetnikom po službenoj dužnosti.

Foto: Luis Aviles Uscocovich

Luis Aviles Uscocovich i njegova supruga u Hrvatskoj prošle godine

Unatoč tome što nije mogao pružiti svoje usluge hrvatskim pritvorenicima, cijelo vrijeme mi je bio pri ruci.

Zatvorenicima je organizirao redovite posjete članova naše zajednice, što im je pomoglo da se odupru očaju zbog straha od višegodišnjeg zatvora.

Luis Aviles u Ekvadoru je 2004. godine osnovao i prvo hrvatsko kulturno društvo. Naglasak je stavio na jačanje gospodarskih veza s domovinom predaka, učenju našeg jezika i razmjeni kulturnih priredbi.

Prvi put u jednom novom okruženju nije me zanimala ni raskošna ljepota bujne ekvadorske vegetacije, ni spomenici, ali ni bogata arhitektura koja na svakom koraku privlači pozornost sve brojnijih turista.

Nažalost, uz nedovoljno pažnje pratila sam i nastojanja ljubaznog Luisa da me upozna s tom ljepotom. No, ondje nisam došla zbog provoda.

Zato Guayaquil na prvom mjestu pamtim po prljavom kompleksu zatvorskih zgrada, neljudskom postupanju prema zatvorenicima, debelim i potkupljivim stražarima, po šefu zatvora koji se trese od straha pred mafijašima, maloj djeci koja čuče s majkama na izjedenom betonu širokog i mračnog zatvorskog hodnika gdje dolaze u posjet svojim najmilijima, po smrdljivoj i pretrpanoj ćeliji s ugrađenom kantom iznad zahodske školjke umjesto tuša i po našim izbezumljenim sunarodnjacima koji su se uvalili u veliku nevolju.

To je uglavnom sve što sam ponijela iz Guayaquila - strah pred ništavnosti ljudskog života i prazan pogled očajnika.

Pred time je čovjek bespomoćan pa mu jedino preostaje molitva, molitva za duše onih prijestupnika i patnika koji su osuđeni bez prava na minimum ljudskog dostojanstva.

Ovi radnici i umirovljenici dobit će 75 eura veće mirovine: ‘Pravda koja kasni 20 godina’