Kako sam već nekoliko puta napisala, mi u Torontu i okolici imamo vrlo malo hrvatskih ustanova. Nemamo novine, nemamo starački dom, nemamo svoje dvorane, ali imamo zato poznati ugostiteljski objekt.
U Mississaugi, u ulici u kojoj je i hrvatski konzulat, postoji već više od 22 godine restoran "Croatia". U njemu slavimo "sve i sva".
Njegove vlasnike, Stipu i Anu Bravić te Miru i Dragu Kljajić, svatko od nas smatra prijateljima.
Tako vrlo često, kad dođemo na ručak ili večeru, prvo grlimo Stipu, jer on nas dočekuje na vratima, pa Anu, koja vrlo brzo svrati do našeg stola.
Moja djeca i unuci, koji i nisu baš često okruženi ljudima iz hrvatske zajednice, zaista vole otići u restoran "Croatia". Svi znamo da ćemo tamo dobiti uvijek najbolju i najsvježiju hranu. Stoga većina članova naše zajednice na tome mjestu slavi svoje rođendane, imendane, vjenčanja, krstitke, proslave svega i svačega, karmine...
Tamo se dočekuju i gosti iz domovine jer drugog sličnog i nema na tom području.
No, moramo istaknuti rad vlasnika ovog ugostiteljskog objekta u kanadsko-hrvatskoj zajednici. Nije bilo događaja u kojem nisu sudjelovali ili dali svoj doprinos!
Stipe i Ana dobro poznaju svoje goste. Tako, kad dođem kod njih, gotovo i ne trebam naručivati hranu, jer dobro znaju da je moje omiljeno jelo dobra domaća juha s rezancima, zatim zagrebački odrezak i salata od kupusa. Stipe naručuje za mene i mi se slažemo u "našem" izboru. Kako čujem, i neki drugi su takvi sretnici.
Morate priznati, lijep je osjećaj kad netko pamti što ste naručili i jeste li bili zadovoljni, a to se može dogoditi samo u našem hrvatskom restoranu.
Jelovnik je bogat, ima svega, no najviše se traže ribe, blitva s krumpirom, šnicli, ražnjići i ćevapčići. Mnogi dolaze i kada Ana kuha grah ili pileći paprikaš! Moji unuci zaista uživaju u ćevapčićima i nikad mi nije teško nagovoriti ih da dođu u Mississaugu na ručak ili večeru iako živimo udaljeni više od pola sata vožnje automobilom.
A kad se na kraju ručka pojave palačinke – s čokoladom, orasima ili pekmezom – veselju nema kraja.
Ana i Stipe trče, mnogo rade, jer imati restoran znači biti stalno na poslu, stalno biti nasmijan, ugodan i uvijek dobro raspoložen.
Prije dosta godina uz njih dvoje bile su i njihove kćeri Zrinka i Iva, koje su se, baš kao i majka i otac, stalno smiješile. Naučile su ovdje kako treba pošteno zaraditi plaću.
Danas su obje vrlo uspješne u svome poslu. Svaka je majka dvoje djece, a cijela se obitelj sreće u Hrvatskoj, na Korčuli.
Uvijek se veselim slikama Ane s djecom i unučadi, jer zaista su zaslužili provoditi sretne trenutke sa svojom obitelji.
Nedavno je moja obitelj proslavila naš odlazak na Floridu uz pun stol u hrvatskom restoranu "Croatia", uz izvrsne ražnjiće, ćevapčiće, zagrebački odrezak, lignje i svakako najbolju salatu od kupusa na svijetu, koju jedino naša kuharica Ana zna tako dobro pripremiti.
A palačinke su im bile odlične!
