Prije nekoliko trenutaka krenula je kolona sjećanja na poginule i nestale, na sve branitelje u našem voljenom Vukovaru.
Kako živim u Kanadi i nemoguće mi je biti tog dana sa svima vama, koji nosite u sebi onu posebnu ljubav prema Gradu heroju, obraćam vam se ovim putem.
Hvala svima vama koji ste u koloni sjećanja i molim svakog od vas – položite jedan cvjetić na grobove poginulih branitelja umjesto nas, iseljene Hrvatske, koja voli Vukovar i Vukovarce svim svojim srcem.
Jer mi, koji živimo daleko od domovine, bili smo sa svima vama u Gradu heroju, u Škabrnji, u Saborskom, na Ovčari, u duhu u one posebno teške dane.
Slušali smo na našem torontskom radioprogramu "Zvuci Hrvatske" posljednje javljanje novinara Siniše Glavaševića i plakali.
Mnogi Vukovarci živjeli su među nama i svi smo trpjeli zajedno. Ne vjerujem da ću ikada zaboraviti sestru Saše Molnara, rođenog 1965., koja ga je tražila po svim popisima nestalih ili pronađenih. Nažalost, našla ga je na onom s Ovčare.
Sjećam se jednog odlaska u Hrvatsku kad me je prijatelj, koji je sjedio u jednom od američkih zatvora – on, hrvatski domoljub – zamolio neka zapalim svijeću na grobu njegova nećaka Hrvoja Ljubasa na Mirogoju. Tek kad sam stala uz to posljednje počivalište, shvatila sam da je i taj mladi život ugašen na Ovčari.
Često razmišljam o novinaru Siniši Glavaševiću, kao i njegovu snimatelju Branimiru Polovini, ali i o ocu Siniše Glavaševića, koji je bio ubijen na užasno svirep način.
Mislim i na moje drage poznanice, žene iz Vukovara koje su prošle svoju golgotu i, Bogu hvala, preživjele. Nemam dovoljno riječi ponosa za njih i njihovu hrabrost!
Svaki put kad dolazim u Hrvatsku na odmor, odlazim na Mirogoj gdje su pokopani Vukovarci.
Upravo je prestrašno stajati uz posljednje počivalište mladog Siniše Vebera, rođenog 1969., godinu dana starijeg od mojeg najmlađeg sina, kojeg su našli na Ovčari, a prepoznali samo po ključu u njegovu džepu!
Nema riječi mojoj tuzi kad gledam majke koje kite grobove svoje pobijene djece! Nikad nemam dovoljno cvjetova za sve Vukovarce na zagrebačkom Mirogoju!
Treba samo malo prošetati i vidjeti golobrada lica pobijenih hrvatskih branitelja svugdje oko sebe i ostati bez riječi od žalosti!
Mnogi se čude što odlazim na posljednja počivališta branitelja iako nitko moj nije stradao. Prošla sam Vukovarom nekoliko puta. Poklonila sam se ubijenima na Ovčari.
Posjetila sam i bolnicu, gdje sam vidjela sav užas ranjenika, oboljelih, ali i medicinskog osoblja, koji su radili pod najstrašnijim uvjetima.
Došla sam u vrijeme kad nije bilo pucanja, bombi i krikova ranjenih, ali i sam posjet tim katakombama duboko u podrumima vukovarske bolnice, sada ratnog muzeja, bio je nevjerojatno težak.
Smatram da sam morala to učiniti jer Grad heroj i njegovi stanovnici – mrtvi i živi – to sigurno zaslužuju.
To, što radim – posjećujem groblja – najmanje je što mogu učiniti za hrvatske branitelje, koji su dali ono najsvetije, svoje živote, za Lijepu Našu.
Duboko se klanjam svim – mrtvima i živima – i njihovoj žrtvi. O djeci ne smijem ni misliti!
Grade moj, Vukovaru naš, neka te Bog čuva! Grade moj, nema naših najmilijih već dugo, već 25 godina!
Bože, čuvaj naše branitelje, molimo Te i oprosti nam što često nismo dovoljni zahvalni za žrtvu Vukovara!
S dubokom zahvalnošću svim hrvatskim braniteljima u ime mnogih kanadskih Hrvata.
Moja Hrvatska je projekt za koji pišu hrvatski iseljenici i ljudi s iskustvom života izvan domovine!
narode moj hrvatski danas i nebo place