Moja Hrvatska
Naslovnica Priče

Spasili su obitelji, otplatili dugove i pridonijeli razvoju svojih krajeva

Pouzdani podaci o povratnicima ipak nisu mogući ni zato što su mnogi od iseljenika u novije doba bili "sezonski radnici" pa su se svakih nekoliko godina vraćali kući i ponovno odlazili
26. kolovoza 2016. u 20:39 1 komentara 1561 prikaza
Zastava
Foto: Vjeran Žganec-Rogulja/PIXSELL

Pogodnost brze i povoljne povratne vožnje parobrodom pospješila je putovanje preko oceana u oba smjera. Zato je odlazak od kuće i rastanak s obitelji za nove generacije bio manje bolan nego za njihove prethodnike. Naprotiv, starije su se generacije iseljenika morale pomiriti s konačnošću svoga iseljavanja.

Mnogi su noviji iseljenici iz razdoblja razvijenog prometa doista računali s povratkom.

Mnogi iseljenici drugog vala namjeravaju se vratiti u domovinu čim uštede toliko da mogu izgraditi kuću, kupiti zemljište ili – otplatiti obiteljski dug.

Kao što zbrku katkad stvaraju različiti i proturječni podaci o iseljenicima iz europskih zemalja, tako su još manje pouzdani podaci o povratnicima. Vjeruje se da se četvrtina svih iseljenika koji su tijekom stotinjak godina dolazili u Ameriku, ipak vratila u Europu. Naročito je to bilo omogućeno u kasnije doba migracije.

Za razne su narode različite i procjene broja povratnika. Skandinavaca se vraća tek petina, a Engleza i Velšana gotovo 40 posto.

Pred sam Prvi svjetski rat vraćala se gotovo polovica Talijana, a Hrvata, Srba, Poljaka i Mađara, prema nekim vijestima, otprilike trećina. U svakom slučaju, južnih se i srednjoeuropskih iseljenika obično vraćalo više od onih sjevernih i zapadnih – dijelom i zato što su odlazili kasnije, u vrijeme kada je premošćivanje velikih udaljenosti bilo mnogo lakše i povoljnije.

Oni koji se u domovini osjećaju ugroženo, poput Židova, Rusina, podunavskih Nijemaca i drugih manjina, uglavnom se ne vraćaju, no Mađari, Hrvati i Slovaci, na primjer, osjećaju snažnu vezu s domovinom i obitelji koju ostavljaju kod kuće pa se žele vratiti čim uštede za bolji život. Ali unatoč početnim čvrstim namjerama, ni njih se ne vraća previše.

Mnogi od onih čvrsto uvjerenih da će se jednom vratiti, nikada više nisu vidjeli rodni kraj – neki zato što s vremenom shvaćaju da im u domovini više nije mjesto i da su počeli pripadati novom svijetu u kojem je život bitno drukčiji i gdje imaju bolje uvjete, drugi zbog različitih razloga, pa i zbog nemogućnosti povratka radi lošeg imovinskog stanja.

Ima i slučajeva neobične pokretljivosti novih iseljenika, poput pojave "sezonskih" radnika koji povremeno odlaze u Europu, ali se uvijek iznova vraćaju američkoj zaradi. Među najneobičnijima je primjer slovačkoga "drotara" koji u Americi plete žičane košare i razne druge predmete baš kao da je u Slovačkoj, a kući se vraća čak 26 puta!

Oni pak koji i ne pomišljaju na povratak, okupljaju se u krugu vlastitih "etničkih zajednica", u potpornim i kulturnim društvima i klubovima. Iseljenici obično jedan za drugim odlaze u isti kraj i tako nastaju svojevrsni etnički otoci naseljeni ljudima iz iste zemlje, iz istog kraja i iste narodnosti. To im omogućuje i redovita okupljanja. 

Na početku više iz potrebe osnivaju brojna kulturna društva i klubove.

Čežnja za domovinom ne jamči uvijek povratak, no dijelom se može utažiti i daleko od rodnog kraja druženjem sa sunarodnjacima i prisjećanjem starih običaja, pjevanjem starinskih pjesama, ali i novih, američkih pjesama o čežnji za zavičajem.

"Amerikanaca" povratnika bilo je ipak podosta. Vraćaju se najviše očevi obitelji koji su otišli u već zreloj dobi i kod kuće ostavili ženu i djecu. No ostaju zauvijek njihovi sinovi koji su otišli vrlo mladi i koji su se brzo prilagodili američkom načinu života.

Povratnici, koji su već iz Amerike redovito slali novčane doznake, vraćaju se jer su ispunili svoj plan – ili su ih otjerale gospodarske krize: prva već 1893., a naročito one kasnije, 1907. i 1929. godine. Osim novcem, povratnici i dolaskom kući pridonose boljem životu svojih obitelji, razvoju svog kraja i gospodarstvu svojih zemalja.

Oni koji se vraćaju iz SAD-a u vrijeme velike krize 1907. – 1908., gotovo su brojniji od onih koji istodobno iseljavaju u Ameriku. No mnogi se vraćaju kući tek mnogo kasnije, nakon završena rata i nakon nove teške krize.

Prema podacima prikupljenim na glavnim graničnim prijelazima Oderberg, Auschwitz, Bodenbach i Tetchen i u lukama Trst i Rijeka, a odnose se na dvogodišnje razdoblje, od sredine 1908. do sredine 1910., u to se doba vraća velik broj "Amerikanaca".

Gospodarska kriza, nezaposlenost i pritisci na njih, uzrokovali su povratak brojnih iseljenika. Povratnika je u samo dvije godine bilo ukupno blizu stotinu tisuća (popisano ih je točno 96 703).

Od toga je broja petina Mađara i gotovo isto toliko Poljaka, nešto malo manje Slovaka i približno toliko Hrvata i Slovenaca (koji su prikazani zajedno, ukupno ih je 15 436). 

Austrougarskih Nijemaca ima otprilike desetina od ukupnog broja povratnika. Svih ostalih zajedno – Rusina, Židova, Srba, Rumunja i drugih – ima manje od 15 posto.

Mali broj povratnika Rusina i Židova očito potvrđuje da većina ne vidi svoju sreću u staroj domovini, nego se okreću životu u Novom svijetu.

I broj povratnika koji se vraća preko luke Trst tijekom deset godina najintenzivnijeg iseljavanja bitan je jer obuhvaća dulje razdoblje i pouzdaniji je – preko te je luke otišlo otprilike 225 tisuća iseljenika, a vratilo ih se 63 tisuće.

Donekle je čudno da ih se u Rijeku vraća mnogo manje iako ih odlazi znatno više nego iz Trsta. Prema podacima za posljednje predratne godine, od 1909. do 1913. vraća se prosječno blizu 4500 iseljenika godišnje.

Kad bi navedeni prosjek vrijedio za cijelo riječko razdoblje, to bi značilo ukupno tek sedminu od preko 317 tisuća iseljenika, koliko ih je u desetak godina riječke linije otišlo u Ameriku.

Pouzdani podaci o povratnicima ipak nisu mogući ni zato što su mnogi od iseljenika u novije doba bili "sezonski radnici" pa su se svakih nekoliko godina vraćali kući i ponovno odlazili. No zato su važnije i pouzdanije statistike o novčanim doprinosima kojima emigranti potpomažu i svoje obitelji u domovini i nacionalno gospodarstvo.

Ilustrativan je i primjer slovačkih iseljenika, iznesen 1912. u časopisu Slovački novčar koji tvrdi da od 72 milijuna dolara godišnje, što ih Slovaci već desetak godina prosječno zarađuju, više od polovica svake godine stiže u domovinu!

Svota koja je pristizala u zemlje Ugarske krune višestruko se umnožila u samo nekoliko godina; od 1900. do 1907. narasla je više od pet puta!

Oluja Slavonski iseljenik poručuje: Ne dolazite u Ameriku jer ćete se kući vratiti kao sakati, bijedni ili bolesni ljudi Čonjina Supruga ga je strpljivo čekala Iseljenik koji je volio lagodan život i druželjubive žene

Od ukupnog su iznosa bitno manji udio od ostalih imale upravo mađarske županije, a mnogo više novca uprihodovali su žitelji Košičke, Zagrebačke i Temišvarske županije, dakle Slovaci, Hrvati, Rumunji i Banatski Nijemci.

I Poljaci, koji čine gotovo polovicu svih iseljenika iz austrijskog dijela Carstva i ukupno ih je emigriralo više od dva milijuna iz Austrije, Pruske i Rusije, novčanim su doznakama bitno pridonijeli razvoju svog kraja.

Doznačeni novac presudan je za spas tisuća obitelji, otplatu dugova i skidanje hipoteka sa seoskih gospodarstava. Taj novac znači i obnovu imanja, izgradnju novih kuća i bolji život za one kod kuće – kao i za povratnike koji nisu ni htjeli nastaviti život u Americi.

Veći je broj povratnika stigao početkom rata i prvih poratnih godina. Kod kuće su ih čekale obitelji, a ušteđeni je novac mnogima već bio dovoljan za izgradnju kuće, kupnju imanja i bolji život – koji im je dostupan i u domovini.

Ako se u desetljećima najveće migracije, od prijelaza stoljeća do Prvog svjetskog rata, vratilo i manje od četvrtine iseljenika, to još uvijek znači silu koja je bitno utjecala na promjene u starome kraju.

 

preuzeto iz knjige Merika – Iseljavanje iz srednje Europe u Ameriku 1880. – 1914.

  • Deleted user:

    I krapinski pracovjek je imigrirao radi tite i komunjara. Pravi i prvi domoljub morao otici u pecinu radi nadolazece udbe.