Rukavac, gornji i donji, i Kućeli, obližnja siromašna sela nekoliko kilometara iznad Opatije, novog turističkog središta Austrijskog primorja, ne napreduju posebno kada se 1880-ih počinju graditi brojni hoteli i sanatoriji.
Rijetki se težak zapošljava na gradilištu, a pokoja je Rukavčanka sobarica.
Iz nevelikog je područja, koje na prijelomu stoljeća ima oko 1500 stanovnika, u nekoliko desetljeća iselilo u Ameriku više od 300 mještana.
Poimenični popis s adresama svakog iseljenika, što su ga sastavili američki potomci, započinje iznenađujuće rano – već 1864. Do kraja desetljeća iselilo je više od 30 Rukavčana, a do 1883. njih gotovo 140. Nedostaju podaci do kraja stoljeća, no daljnji popisi obuhvaćaju još više desetaka iseljenika, od kojih gotovo 30 onih koji su otišli u Kaliforniju – u Eureku.
Sa sigurnošću se može ustvrditi da je iz Rukavca i obližnjih zaselaka u SAD do 1914. iselilo najmanje 300 stanovnika, dakle petina ili možda čak četvrtina sela!
Odlaze deseci mladića i muževa iz obitelji Kinkela, Kućel, Stanić, Šepić, Črnić, Dubrović, Puž...
Iseljenički agenti, koji im obećavaju bolji život, najčešće ih odvode u grupama. Katkad se i po 20-ak mladića iz Rukavca i okolice ukrcava u vlak za Ljubljanu i potom za Buchs, Basel do Le Havrea u Francuskoj ili do Southamptona na jugu Engleske, odakle putuju u New York i najčešće kreću na put do Pittsburgha i Clevelanda ili u Kaliforniju. Neki od njih upućuje se i u Trst, odakle odlaze prema New Yorku.
Anton - Tone Kinkela Čonjina (oko 1860. – 1945.) jednog je dana bez ikakve najave i velikih riječi naprosto rekao svojim sinovima: "Poć je va Meriki!" Na njihov upit: "A kade je to?", odgovorio je samo: "Lih dugo, dugo!"
Neimaština i siromaštvo jedini su razlozi odlaska Antona i njegovih sinova, Franeta (Franjo, 1895. – 1989.) i Antona mlađeg (1890. – 1978.). Najmlađi sin Milan još je dijete i zato ostaje kod kuće.
Među gotovo 200 Kinkela, mahom iz opatijskog zaleđa, koji početkom 20. stoljeća odlaze u Ameriku, 30-ak je Antona pa je teško pronaći Antona Čonjina i utvrditi kada je točno stigao u New York.
Tone ipak nije odmah poveo oba sina. Osamnaestogodišnji Frane ostao je kod kuće, vjerojatno zbog očeva opreza, a i da pomogne majci te najmlađem bratu.
Frane putuje 1913. preko Le Havrea i odlazi u Kaliforniju, u Eureku, nadomak Sacramenta, gdje mu je već bio otac i vjerojatno stariji brat.
Putuje s još jednim, malo mlađim Franetom, susjedom, imenjakom i prezimenjakom, Kinkelom Kovačićevim, čiji je brat također u Kaliforniji. U Eureki se tih godina skupilo gotovo 30-ak Rukavčana. Tone i njegovi sinovi obični su težaci i, unatoč blizini mora, koje i kod kuće u Rukavcu vide s prozora, bolje se snalaze u šumi.
Stekavši priličnu ušteđevinu, otac i sin Franjo odluče se vratiti. Anton ostaje u Americi i nastavlja živjeti u Los Angelesu. Njega nije zanimalo ni stjecanje ni obitelj, samo lagodan život i druželjubive žene.
Iako je velika kriza možda ubrzala Antonov povratak 1931., očito ga nije osobito pogodila jer se nakon dolaska ponaša neuobičajeno "rastrošno". Mještane časti u seoskoj "oštariji", a djeci dijeli bombone kojih se dugo sjećaju!
Anton ubrzo kupuje dvije pogodne kuće u Rukavcu. Jedna je pokraj druge i obje su pod hipotekom. Kupuje i kuću u Opatiji, na "Novoj cesti" – svaku po jednome od svojih sinova.
Antonovoj je ženi, koja ga je godinama strpljivo čekala, nakon muževa povratka "šilica" (krojačica) šivala haljine i vezla za nju punu godinu dana.
Nakon 20-ak godina izbivanja, bivši drvosječa Anton Čonjina otvara gostionicu u Rukavcu i s obitelji nastavlja uživati plodove teškog rada u američkim šumama.
preuzeto iz knjige Merika – Iseljavanje iz srednje Europe u Ameriku 1880. – 1914.
