Krajem prošlog mjeseca bila sam na jednom posljednjem oproštaju. Pozdravili smo se s dragim čovjekom iz naše zajednice koji nas je napustio nakon teške bolesti.
Skupilo se dosta svijeta, sve ostarjeli ljudi, no uskoro su počeli dolaziti i mlađi, čak i djeca. Stariji su odmah sjeli zajedno nakon srdačnih zagrljaja... Započeli su s pričama o svemu i svačemu jer susreti su im – vidi se – vrlo nužni.
Svi znaju sve o svakome, svi brinu jedni o drugima jer njihova uzajamna ljubav građena je na tragediji koja vapi do neba. Gledala sam svoje poznanike na tom posljednjem ispraćaju, sve tako ostarjele, tužne.
Mlađa generacija pridružila se razgovorima. Odjednom su svi ti naraštaji bili jedna čvrsta, homogena zajednica, što je vrlo rijetko. Kod nas u kanadsko-hrvatskim zajednicama mladi su često u svom svijetu.
Koliko god mi je bilo drago gledati sve te susrete i zagrljaje, znajući što su prošli u svom životu od rođenja do danas, bilo mi je jako teško i imala sam osjećaj da smetam, pa sam pošla kući i ostavila svoje prijatelje u njihovu svijetu, koji je bolan, prepun uspomena na mnoge teške sudbine.
Moram se vratiti u povijest mojih dolazaka u "Hrvatski župni park Father Kamber" u Mississaugi. Jednom su me pozvali prijatelji da im se pridružim. Tamo, uz odličnu hranu i druženje, doznala sam prvi put o njihovoj sudbini, koja me je duboko dirnula.
Sljedeće godine, kad sam bila u posjetu Hrvatskoj, otišla sam u rodno mjesto tih ljudi i nisam mogla povjerovati svojim očima: spomenik pobijenima je tako širok, toliko je imena na njemu! Nije mi ni stao u objektiv kamere! Tek tada sam shvatila težinu tog zločina.
Moji prijatelji i poznanik, na čijem sam posljednjem oproštaju bila, jedan je od Španovčana.
To selo se tako zvalo do kraja Drugog svjetskog rata. Do 1991. zvalo se Novo Selo, ime koje je skrivalo težak zločin i užasne sudbine mnogih ljudi koji su ili bili pobijeni ili su se uspjeli spasiti bijegom.
Pravo ime "Španovica", mjestu pokraj Pakraca, vraćeno je na karte domovine tek kad je Republika Hrvatska uspostavljena, godine 1991.
Nekoliko knjiga napisano je o Španovici, a jednu od njih potpisuje i naš sugrađanin, Zvonimir Eryavec, koji uvijek u srcu nosi selo u kojem je živio od rođenja do 1938.
Svojom knjigom "Španovački rodoslov" dokumentirao je živote 350 obitelji od 1850. godine pa sve do danas.
Mislim da vam ne moram reći koliko je vrijedno to djelo na kojem je radio punih 12 godina! Koliko arhiva je pregledao, koliko dokumenata pročitao!
Gledam tu knjigu prepunu bola – i govorim svojem suprugu kako ne mogu vjerovati da je imao snage raditi na tako strašnoj sudbini ne samo drugih stanovnika svog sela već i najbliže obitelji.
To je bilo vrlo napredno, bogato slavonsko selo, okruženo pravoslavnim "susjedstvom". Godine 1942. imalo je oko 2500 stanovnika. Razlikovalo se od drugih sela narječjem, jer stanovnici su došli na ova područja iz Gorskog kotara.
Njihov izvorni govor vrlo je zanimljiv (prof. Eryavec napisao je i rječnik govora Španovčana, nevjerojatno važno literarno i povijesno djelo). Ta dva faktora učinila su da su Španovčani uvijek bili pomalo posebni, a tako i u stalnoj opasnosti.
Dana 5. listopada 1942. Španovica je napadnuta, pobijeno je više od 120 žena, djece i muškaraca. Mnogi su se spasili tako što su se sakrili po kukuruzištima.
Kad je svanuo drugi dan, selo je gorjelo, sve je bilo prepuno mrtvih tijela. Većina stanovnika je nestala. Oni, koji su preživjeli i uspjeli se nekako spasiti, pobjegli su diljem svijeta. Brojni su stradali na Križnom putu.
Kraj Drugog svjetskog rata nije donio ništa bolju situaciju Španovčanima jer oni su bili u neku ruku posebno traženi na sve strane, upravo žigosani.
Mnogi, koji su smatrali da su spašeni svršetkom rata, nažalost su se duboko prevarili. Bježali su da bi spasili živote, pa se tako izvjestan broj Španovčana našao i u Kanadi.
Vrlo je zanimljivo biti s nima. Tu, u Kanadi, našlo se nekih 25 obitelji. Zanimljivo je kako su oni bliski jedan s drugim. Mi, koji smo došli iz raznih dijelova Hrvatske, neki i iz istih krajeva ili gradova, nemamo tako bliski odnos jedan s drugim kao oni.
To je očito čim ih pogledate, a treba vidjeti fotografije koje su godinama snimali na piknicima! Počeli su se družiti kao mladi ljudi, pa su došla i djeca koja rastu zajedno.
Mladi su ostarjeli, posijedili, polako onemoćali, ali srca su jaka, sjećanja na pobijene uvijek živa i prisutna. Njihova djeca znaju što se dogodilo bakama i djedovima, zašto nemaju stričeve ili tetke.
I sve to na hrvatskom jeziku... Jedna sam od sretnica koja je privilegirana čuti njihova sjećanja koja tako strašno bole.
Ta njihova prijateljstva, stvarana u teško doba i nastavljena u stranim zemljama i u rijetkim posjetima domu, uglavnom Požegi, jer u Španovici su ostali potomci onih koji su napali selo 1942. godine, vrlo su osobna, čvrsta prijateljstva stvorena na suzama i sjećanju na one kojih više nema.
Možda će vas ovdje zanimati još jedna činjenica: Španovčanima nisu vraćeni njihovi posjedi. Ponuđena im je neka bijedna odšteta, sve zahvaljujući hrvatskom zakonu.
Ne znam tko ga izmislio, no u mjestima kao što je Španovica, Zrin, Boričevac ili u slučaju mnogih zagrebačkih stanova koji su oteti pravim vlasnicima, nepravde su rezultat ovog gnjusnog zakona.
Kako govori gospodin Zvonimir Eryavec u svojoj knjizi: "Gospodo političari, Boričevac, Španovica i Udbina (i Zrin, op. a.) nisu nacionalizirani, tu se radi o totalnoj konfiskaciji – etničkom čišćenju".
Danas je na prostorima Toronta i okolice mnogo manji broj španovačkih obitelji. Većina nas je napustila, baš kao i naš poznanik na čijem sam ispraćaju bila 12. svibnja ove godine u Keswicku.
Njihovi međusobni zagrljaji govorili su sve: iako smo daleko od Španovice i nema više naših dragih i milih, sve dok mi živimo, oni su s nama, u našim srcima.
I neka vas ovaj članak odvede, dragi čitatelji, u Španovicu, mjesto kraj Pakraca, gdje pokraj puta stoji crkveno zvono, godine 1996. doneseno iz Ravne Gore koje vas poziva da pozvonite za duše pobijenih.
A nedaleko od tog zvona, na jednoj raci piše: "Poruka hrvatskim sinovima i kćerima: Ako vam je težak stijeg čestitosti, utaknite ga u zemlju gdje počivaju naše kosti. Mi ćemo ga držati. Vaši pradjedovi".
I moji Španovčani, moji dragi prijatelji, čvrsto drže taj hrvatski stijeg čestitosti usprkos godinama i pomalo posustaloj snazi...
Predsjednica RH : " Biti ćemo među najbogatijim zemljama Europe i Svijeta, to Vam obećajem ! , Premijer : Zaustavit ćemo iseljavanje i deložacije...