Nadam se, dragi čitatelji, da ste do sada uočili koliko sam ponosna na nas Hrvate ma gdje živjeli. Moram priznati kako vas sve najradije gledam u domovini, ali to su samo moje želje. Stvarnost je nešto drugo.
Ne napuštaju mladi samo danas Hrvatsku, u 21. stoljeću. Odlazili su, kako bi naši stari rekli, od pamtivijeka. U mnogim zemljama svijeta naši ljudi su traženi i cijenjeni, posebno oni kvalificirani radnici.
U gradu Mendozi, u Argentini, živi moj dobar prijatelj Mirko Brkljačić. Upoznala sam ga preko njegova brata u Torontu. Tako već godinama razmjenjujemo pisma i često razgovaramo na Skypeu o svemu što se događa u našim životima.
Mirko je nevjerojatno marljiv, vitalan čovjek koji, iako je samo jednom bio u Hrvatskoj poslije 1945., ne zaboravlja našu domovinu. Odgojio je svoju djecu u duhu rodnog zavičaja i gotovo je uvijek okružen prijateljima Hrvatima.
Inače, on je predsjednik Hrvatske bratske zajednice u Mendozi. Svake subote tamo se u jednom restoranu sastaje nekoliko naših ljudi, nažalost dosta ostarjelih, koji uz kavu i kolačiće obnavljaju svoja prijateljstva i uspomene iz rodnog kraja.
Nedavno mi je Mirko ispričao da je Ivan Jurčić, jedan od onih iz te skupine, prodao optički nivelir koji je njegov otac upotrebljavao na gradnji vijadukata na argentinskoj pruzi "vlak u oblake Salta".
To me je zainteresiralo i doznala sam puno o "željeznici u oblake", kao i o ulozi hrvatskih iseljenika na tom velebnom projektu.
Preko visokih planina izgrađene su ceste i željezničke pruge. Kako su sve zemlje tog dijela svijeta povezane trgovinom, vlakovi često počinju negdje u srcu jedne države i preko mnogih planina dolaze u drugu zemlju.
Tako je početkom prošlog stoljeća sagrađena nevjerojatna pruga koja vodi iz mjesta Salta u Argentini do luke Antofagasta u Čileu. Trasa, kojom prolazi vlak neobičnog imena "vlak u oblake Salta", uspinje se do više od 4200 metara nadmorske visine za vrijeme sedmosatne vožnje kroz prekrasne planinske predjele.
Ova željeznička pruga ima 29 mostova, 21 tunel i 13 vijadukata visokih 70 metara. Najviša točka je vijadukt Polvorilla, poznat kao turistička atrakcija.
Danas je glasoviti "vlak u oblake Salta" samo turistički, iako pruga i dalje ide sve do luke Antofagasta u Čileu.
Struktura vijadukata građena je u tadašnjem Monfalconeu, Italiji, a radove je vodio bavarski inženjer, Stefan Rauch.
Ovaj velebni projekt osmišljen je još u 19. stoljeću. Projekt je započet topografskom analizom mogućih prijelaza preko visokih Anda. No gradnja je vrlo brzo zastala jer tadašnji starosjedioci (Indijanci) nisu bili kvalificirani za ovako precizan i kompliciran rad.
Nakon Prvog svjetskog rata, rad na izgradnji pruge ponovno je pokrenut. Tih godina počeli su dolaziti mnogi useljenici, među njima i Hrvati s otoka Brača i Korčule.
Mate Jurčić, junak ove priče, rodio se u mjestu Klobuk, blizu Imotskog i Međugorja. Oko 1920. godine došao je na južnoamerički kontinent. Radio je razne poslove, a jedan od njih bio je onaj na "vlaku u oblake Salta".
Došla je i obitelj, kći i tri sina. Ivan Jurčić, rođen oko 1941. godine, u Mendozi, živio je i neko vrijeme u San Juanu. Njegova sestra Teresa je liječnica. Druga dva brata također žive u Argentini.
Ivan je sačuvao instrument kojim je radio njegov otac na toj poznatoj pruzi, no ovih dana prodao ga je kao antikni predmet Ivanu Kristiću.
Mlađi Jurčić imao je veliku i važnu tvrtku za metalurške radove u Mendozi, a sada je u zasluženoj mirovini. Njegova kći Andrea poznata je umjetnica, svira fagot, diplomirala je u Njemačkoj. Radi kao profesorica na glazbenom odsjeku ovdašnjeg umjetničkog fakulteta. Još jedna zanimljiva informacija – Jurčići su rođaci poznatog nogometaša Jurčića.
Mate Jurčić čim je stigao u Argentinu, zaposlio se na gradnji pruge, gdje su radili i mnogi drugi hrvatski useljenici. Naši ljudi bavili su se klesanjem malih kubusa koji su se postavljali uz trasu.
Pogledate li Ande, shvatit ćete koliko kamenja i stijena je tada trebalo skinuti, koliko kubusa postaviti! Ali najteži dio gradnje bio je podizanje metalnih struktura za vijadukte.
Tu su se Hrvati posebno istaknuli! Kako nam je rekao sin gospodina Jurčića, smatra se da su naši ljudi mnogo pridonijeli završetku te željezničke pruge svojom umješnošću i marljivošću. Potrebno je vidjeti fotografije te željeznice, koja "odlazi u oblake", kako to Argentinci govore.
Nažalost, imena Hrvata koji su radili na željeznici i cestama po planinskom masivu Anda su zaboravljena, jer prošlo je mnogo vremena od tada, a Ivan zna da su brojni useljenici ostavili svoje kosti tamo.
Očito je nužno da netko iz domovine malo pregleda knjige te željezničke tvrtke i možda je moguće pronaći imena onih koji su svoje znanje upotrijebili na ovako velebnom projektu. Vjerojatno bi tada bilo moguće pronaći i imena onih koji su poginuli na ovom zaista teškom i opasnom radu.
Imamo svoju Hrvatsku više od 25 godina. Zar ne bi bilo zanimljivo (i važno) znati kamo su sve naši stari (a sada i mlađi) odlazili, gdje su radili i, konačno, gdje su mnogi ostali zauvijek?
