Katolički svećenik, misionar, urednik novina, lingvist i sastavljač prvoga rječnika jezika tok pisin, pater Francis (Frank) Mihalić, rođen je 24. studenoga 1916. godine u Pennsylvaniji, u siromašnoj obitelji hrvatskog iseljenika, farmera i radnika na željeznici te majke Slovakinje.
Završio je gimnaziju i dvije godine visokog obrazovanja prije nego što je odlučio postati svećenik i pridružiti se Družbi Božje Riječi (lat. Societas Verbi Divini ili SVD) kao postulant, a zaređen je 1944. godine.
Studirao je filozofiju, teologiju, grčki i latinski, ali je također dobio osnovno medicinsko obrazovanje na College of Medical Technology u Chicagu.
Na vlastiti zahtjev, do 1947. ostao je u SVD-ovu sjemeništu Techny, gdje je podučavao fiziologiju i geologiju dok nije bio poslan na ono što se tada nazivalo Teritorij Papue i Nove Gvineje.
Uvjeti na cijelome području bili su kaotični, gotovo ništa nije ostalo nakon tri i pol godine rata.
Sjedište SVD-a u Alexishafenu, koji je nekoć bio poznat po golemim plantažama kokosa, postalo je ruševina.
Misionari su živjeli u vrlo teškim uvjetima, smješteni u nastambama izrađenim od otpadnog željeza.
Poput groba našega Gospodina
"Naši domovi su poput groba našega Gospodina: blizu tla. To su trošne drvene konstrukcije izjedene od termita koje jedva drže metalni krov. Zidovi su od jutenih vreća, a oborinske vode nam služe za piće i pranje. Rad većine nas svećenika... bio je sve samo ne klerikalni: popravak džipova, servisiranje dizelskih brodskih motora, izvlačenje pomagala iz zraka, s kopna i mora, postavljanje ostataka vojnih strojeva i zgrada".
Mihalić je poslan na rad u provinciju Istočni Sepik, gdje je predsjedao u župi Marienburg. Među njegovim župljanima bio je mladi Michael Somare, koji je postao prvi premijer Papue Nove Gvineje.
Upravo u vrijeme boravka u Sepiku, Mihalić je počeo prikupljati materijale o tok pisinu (od engl. talk pidgin: govoriti pidžin) – kreolskom jeziku nastalome na osnovi iskvarenoga engleskoga, koji je danas jedan od triju službenih jezika Papue Nove Gvineje i najkorišteniji jezik u toj zemlji.
SVD je bio prva misionarska grupa koja je službeno usvojila tok pisin kao crkveni jezik.
Budući da mu je medicinska naobrazba bila samo osnovna, Mihalić nije mogao dobiti licenciju za rad kao medicinski tehničar.
U području prepunom bolesti i sâm je obolio od tuberkuloze i 1954., šest godina nakon dolaska u Novu Gvineju, vraćen je u Sjedinjene Američke Države. Tijekom liječenja u kalifornijskom sanatoriju, građu prikupljenu u Sepiku oblikovao je u prvi pravi rječnik tok pisina.
Nakon izlaska iz bolnice, upisao je na Zavodu za lingvistiku jezični tečaj, počeo raditi na magistarskome radu, ali je iznenada pozvan na Novu Gvineju i poslan natrag u Kairiru.
Bolest ga je ponovno svladala, ali ovaj put je upućen u Par – sadašnja provincija Enga.
Planinski zrak pomogao mu je u liječenju te je ubrzo pozvan u Rim radi pokretanja Trećega programa obnove.
Ideja o pokretanju novina rađala se tijekom njegova boravka u Rimu te ga je Biskupska konferencija 1967. zamolila da se vrati u Papuu Novu Gvineju i postavi temelje za periodičku publikaciju.
Pokretanje novina
Mihalić je stigao u P. N. G. u lipnju 1967. i otkrio da uistinu nisu ispunjeni najnužniji uvjeti za pokretanje novina.
Biskupskoj konferenciji Papue Nove Gvineje predložio je korake potrebne za pokretanje izdavačke aktivnosti, ali i odluku o tome kako to obaviti.
Postojale su samo dvije tiskare koje su mogle služiti toj svrsi, jedna u Vunapopeu, sjedištu Misije Srca Isusova (Missionnaires du Sacre Coeur, MSC) u Novoj Britaniji. Druga je bila SVD-ova misija na Wiru izvan Wewaka.
Isprva se činilo da njegov posao nije bio pretežak: pokretanje novina autohtonoga naroda na jeziku tok pisin i to u suradnji s drugim katoličkim redom koji je imao veliku tiskaru, utvrđenu kongregaciju, pristup distribucijskoj mreži i iskustvo u izdavanju tiskovina na engleskom, tok pisinu i jeziku kuanua.
Međutim, već u samom početku otkrilo se da to i nije tako jednostavno.
"Svatko tko planira pokretanje novina u gotovo nepismenoj zemlji Trećega svijeta poput Nove Gvineje smatran je psihički sumnjivim. Da bi se situacija još više zakomplicirala, nije bilo imovine, osoblja, novinarskog iskustva ni obećanih sredstva od biskupa".
Ponajprije, nije postojao pravopis tok pisina, osim onog dijela koji je Mihalić usustavio.
Veliki trud bio je uložen u napore za sustavnu razradu jezičnih pravila koji je rezultirao samo djelomičnim rješenjem pravopisnih netočnosti koje su se iskazivale u pisanoj verziji jezika.
Osnovu rada činio im je Priručnik za administrativno osoblje te Mihalićev rječnik.
Uskoro će uslijediti cijeli niz pokušaja uspostavljanja jedinstvenoga standarda jezika kojim se koristi pet do šest milijuna govornika kao jednim od triju službenih jezika u Papui Novoj Gvineji.
Uz pomoć nekoliko braće i volontera SVD-a, ured lista Wantok (u prijevodu: onaj tko govori moj jezik) postavljen je u manje od četiri mjeseca.
Prvi broj tiskan je 1970. u nakladi od 7000 primjeraka i s planom izlaženja svaka dva tjedna, što se pokazalo težim od očekivanoga.
List se uspješno prodavao po katoličkim crkvama u regiji Momase, gdje su bili u većini pripadnici SVD-a, ali je zakazala ulična prodaja, kao i prodaja lista po školama.
Mihalić se posebno razočarao ovim posljednjim jer je pretpostavljao da će novinarski prilozi i fotografije biti koristan alat školskoj djeci, ali Odjel za obrazovanje djelovao je u smjeru promicanja engleskoga jezika.
Godine 1976. sjedište Wantoka preseljeno je u Port Moresby, koji je prilično udaljen od sjedišta vlade.
Mihalićevo stajalište bilo je da treba fizički ostati u samome središtu zbivanja ako je zadatak lista izvještavanje o nacionalnim događajima.
Preseljenje sjedišta lista i teška financijska situacija nagnali su Mihalića da 1979. postupno preda uredništvo Wantoka nasljedniku, a on sam će sljedećih nekoliko godina raditi kao lutajući reporter i vratiti se svojoj prvoj ljubavi, novinarstvu na radiju.
Godine 1983. pridružio se novoosnovanom Divine Word Institute u Madangu, gdje je osnovao novinarsku školu te sljedećih osam godina posvetio svoje znanje i iskustvo obuci mladih novinara.
Tijekom života Mihalić je doživio nekoliko priznanja za svoj rad u Papui Novoj Gvineji.
Njegov rječnik tiskan je do 1983., preveo je Ustav Papue Nove Gvineje na tok pisin, napisao 30 knjiga, bio je nagrađen Ordenom Britanskoga Imperija 1981. i proglašen za počasnog doktora lingvistike na Sveučilištu u Papui Novoj Gvineji.
Preminuo je u Kaliforniji 8. prosinca 2001. godine.
Marina Krpan Smiljanec
