Moja Hrvatska
Naslovnica Priče

Kako je Hrvat zasvirao tamburicu u Americi pod zemljom

Domaćini su spustili tamburaše u rudnik, duboko pod zemlju. "Pokazali su nam kako rade i upoznali smo se s gorkim radničkim kruhom", zapisao je u svoj dnevnik
14. veljače 2018. u 14:07 0 komentara 1493 prikaza
Rudolf Crnković
Foto: Glazbena biblioteka HBZ-a u Pittsburghu
Pogledajte galeriju 1/20

Hrvatsko iseljeništvo ponosi se malim instrumentom koji zovemo tamburica. Naši ljudi donosili su tamburicu u svojoj iseljeničkoj torbi, izrađivali u novoj domovini i uvijek je imali pri ruci da bi ublažili nostalgiju koja se uvlačila u ljudsko tijelo natopljeno znojem i umorom poslije radnog dana. 

Phillip Pribonić Pittsburgh Zlatni jubilej Phillipa Pribonića

Tamburica se brižno čuva i svira, a njezina milozvučna pojava postala je simbol hrvatskog naroda i njegove baštine u svijetu. Hrvati je sviraju u svim zemljama i kontinentima na koje su pristigli. Oni su utjecali i na mnoge druge narode da prepoznaju i zavole tamburicu. Ovaj glazbeni instrument doista je poveznica našeg naroda u domovini i iseljeništvu.

Tamburica ima dugu povijest i o njoj su napisane mnoge knjige u Hrvatskoj, ali i u iseljeništvu, posebno od izvrsnih tamburaša i ljubitelja žičanih instrumenata kojih ima diljem svijeta. A jedan od njih je Rudolf Crnković koji se doselio u Ameriku 1905. godine i s tamburicom u ruci stigao preko Elis Islanda u Pittsburgh.

U ovom gradu željezne i rudarske industrije dobio je prvi posao. Dugo i naporno radio je u čeličanama grada. O ovom velikanu tamburaške glazbe malo se zna u domovini, iako je ostavio duboke tragove svog stvaralaštva, ljubavi i umijeća u sviranju tamburice, vođenju tamburaških sastava i razvoju literalnih pomagala da bi se naučila svirati tamburica i srodni instrumenti.

Rudolf Crnković rođen je 8. studenoga 1889. godine u Gornjim Kutima, u Brod Moravicama, u Gorskom kotaru. "U ranoj mladosti nabavio je svoju prvu tamburicu dok je s ocem radio na proizvodnji karbida u Slavonskom Brodu i ubrzo ju je naučio svirati", zapisala je Karmen Delač-Petković u biografskim podacima o Rudolfu. 

Već na samom početku svog iseljeničkog života pridružuje se tamburaškim sastavima i u slobodnom vremenu u njima svira. Otkriva da je u Americi svirka tamburice prihvaćena ne samo unutar hrvatskih zajednica već i šire. Grad Pittsburgh već početkom 20. stoljeća postao je prijestolnica tamburaške glazbe. Nicali su mnogi sastavi i zborovi te otvarali i stvarali mogućnosti daljnjeg razvoja tamburaške baštine. 

Još 1900. godine u New Yorku, u poznatoj dvorani Carnegie Hall održan je tamburaški koncert, a 1937. osnovano je nadaleko poznato društvo Duquesne University Tamburitzans iz kojeg se kasnije, poslije Drugog svjetskog rata, razvila Tamburitzans Philharmonic Orchestra. 

U novoj sredini i svijetu Crnković je svirao u nekoliko sastava kao vodeći primaš i družio se sa Steveom Rafayem i Ignatzom Yuranichem koji su tada bili voditelji sastava i učitelji tamburaške glazbe.  

Obično su to bile svirke za vjenčanja, krstitke i slična obiteljska te društvena okupljanja. Zahvaljujući tim prvim poznanstvima i počecima, Crnković se odlučio pridružiti Tamburaškom društvu "Zvonimir" koje je u to vrijeme bilo vrlo poznato na nacionalnoj razini. 

Zvonimir je tada na svojim ljetnim i zimskim turnejama krstario diljem Amerike i održavao koncerte. Bili su to dugi i dosta naporni dani jer su se svakodnevno održavali koncerti u raznim klubovima, pod šatorima, na otvorenom prostoru, ali i u poznatim hotelima (posebno u zimsko doba).  

Putovanja su bila iscrpljujuća jer se putovalo kolima s konjskom zapregom, vlakom, katkada i u teretnim vagonima, automobilom i pješice. Zato su poneki članovi sastava posustajali i napuštali "Zvonimir" koji se držao na crti profesionalnosti i odanosti organizatorima. Takva putovanja i danas bi bila naporna unatoč razvijenim prometnicama i prometnim sredstvima u ovako prostranoj zemlji kao što je Amerika. 

Tako se u tom sudbonosnom vremenu za Crnkovića 1913. godine u Pittsburghu dogodilo da su tri člana "Zvonimira" napustila tamburaško društvo, a pridružili su se, osim Crnkovića, Janko Gajski i Petar Smatlick. Ulaskom u Tamburaško društvo junak naše priče odriče se rada u topionici željeza te se potpuno posvećuje glazbi.  

Zvonimirovo tamburaško društvo (farkaškog sustava) osnovano je 1906. godine u Steeltonu (Pennsylvaniji), a nakon temeljnih priprema i uvježbavanja preselilo se u Buffalo, u saveznu državu New York te nešto kasnije u Cleveland u Ohio. U Clevelandu je društvo ustvari dobilo ime "Zvonimir" po hrvatskom kralju Zvonimiru. Prvi članovi bili su Josip Zinić, Marko Furjanić, Janko Plasaj i Petar Zubović. 

Već 1910., početkom prosinca, dolaze u Chicago i zadivljuju publiku u kazalištima svojom svirkom, a potom je uslijedilo putovanje u St. Louise  i Kansas City. Tako se Zvonimir počeo uspinjati prema vrhu ostvarujući zavidne rezultate u glazbi i zabavnoj industriji Amerike. Rudolf Crnković na svom putovanju s tamburaškim društvom vodio je dnevnik puta od 1913. do 1918. godine. Tako prikupljene podatke, kroz petogodišnje razdoblje, objavio je u knjizi pod naslovom "Sa Zvonimirom po Americi". Putopis je napisao i izdao 1933. godine. Dnevnik je doista zanimljiv jer Crnković bilježi kronološkim redom nastupe, reagiranja publike te opisuje američke države kroz koje je putovao i u kojima je susretao ljude.  

Zanimljiva su njegova zapažanja pri susretu s Indijancima, o njihovim rezervatima, afroameričkom stanovništvu i ropstvu. Zapisuje i opisuje razdoblje Prvog svjetskog rata te reagiranja američkog naroda na te nemile događaje u svijetu.  

Rat je djelovao ne samo na raspoloženje tamburaša već i na njihov opstanak jer su pojedini članovi Zvonimira bili pozivani zbog vojne obveze i na ratište. Zbog rata prekinut je parobrodski promet preko Atlantskog oceana, pa s time i veze s obitelji u Hrvatskoj. Crnković spominje da su dva njegova brata, a bilo ih je jedanaestoro (on je bio najstariji u obitelji Matije i Agneze Crnković), pozvana u rat.

Crnković opisuje susrete s Hrvatima koji se pojavljuju na koncertima ili ih slučajno susreće na putu širenja tamburaške glazbe i hrvatske baštine.  

To su bili uglavnom rudari u rudnicima ugljena, željeza, olova, srebra, bakra i cinka, poljodjelci (farmeri) i šumski radnici. Zanimljiv je njegov opis jedne hrvatske kuće koja ih je primila na konak, a u kući su bili sami muškarci. Crnković je bio zadivljen kako znaju pripremati hranu i obavljati druge kućanske poslove na kojima su se izmjenjivali svakog dana. 

Danas bi se reklo da su bili pravi majstori kuhinje i kulinarstva. Jedan od njih trebao je ostati u kući svakog dana i kuhati, a ostali ići u rudnik ili na druge poslove. Domaćini su spustili tamburaše u rudnik, duboko pod zemlju. "Pokazali su nam kako rade i upoznali smo se s gorkim radničkim kruhom", zapisao je u svoj dnevnik. 

Crnković je proputovao gotovo cijelu Ameriku i ova knjiga je doista putopis koji čitatelju nudi zanimljivo štivo. Opisan je put kroz mnoge Američke Države.

Rudolf Crnković završio je trogodišnje školovanje na University Extension Conservatory u Chicagu. Tako je, osim ljubavi prema tamburici, bio stručno osposobljen da se potpuno posveti glazbenom stvaralaštvu.  

Iza sebe je ostavio mnoge notne zapise. Komponirao je i aranžirao brojne pjesme i tamburaške komade za izvođenje. Napisao je aranžmane za više od tisuću skladbi, svojih ili drugih autora, napisao kataloge narodnih i drugih skladbi te notne zapise gotovo za sve glazbene instrumente. Ostavio je i brojne notne zapise narodnih pjesama, kola, drmeža, valcera, polki, koračnica i dijelova iz opera, ali i slijeda popularnog bluesa, rumbe i sambe. 

Njegov rad bio je na crti profesionalnosti, odgovornosti i poslovnosti. Napisao je nekoliko udžbenika o poučavanju sviranja tamburice pod naslovima: Kratka povijest tambure, Tamburaška škola, Tamburaški priručnik, Američki sistem tambura, Tamburaški savjetnik, Kako se ustroji tamburaško društvo...

Čvrsto je vjerovao u obrazovanje i podučavao druge da se koriste stručnom literaturom, a posebno glazbenim notama. Surađivao je s mnogim tamburaškim sastavima tadašnjice, kao što su bili Skertich Brothers Tamburica Orchestra, Frank Yankovich "Yanks". I to ne samo u Americi već i u Kanadi, Australiji i Novom Zelandu te s izdavačkom glazbenom kućom Columbia Records, Corona Music Company, Balkan Music Co. i još nekima.  

U Chicagu je u ranim dvadesetim godinama prošlog stoljeća imao svoju tvornicu za izradu tamburica koju je poslije prodao rođaku Johnu Arbanasu da bi po preporuci liječnika umanjio radne obveze i stresove. Čvrsto je vjerovao u tamburicu i njenu svirku. Njegove riječi najbolje upućuju na to: "Bez tamburice nema duše našeg naroda. Gdje se nađe skupina naših ljudi, bilo to u fabričnom mjestu, majni (misli na rudnik) ili na štreki (željeznici), već nastoje pokrenuti kakvo tamburaško društvo. Neki u tome uspiju, i uz takve iskre proisteče kašnje veliki zbor, nu neki u svojim nastojanjima padnu".
 
Crnković je podučavao i vodio nekoliko uglednih zborova. Nikada nije zaboravio svoje podrijetlo iz Gorskog kotara i domovinu Hrvatsku. Uvijek je po tim pitanjima bio jasan i glasan, iako je surađivao s mnogim narodima svoje multinacionalne Amerike i dosta ih cijenio. U njegovoj bogatoj tamburaškoj ostavštini spominju se tamburaški sastavi "Risnjak" 1910. i "Fužinarac" 1912. godine. Nekoliko glazbenih skladbi posvetio je svom Gorskom kotaru i općini Brod Moravice.

Iako su vrijeme i nova tehnološka dostignuća učinili svoje, Rudolf Crnković ostao je posvećen svom radu na hrvatskoj i tamburaškoj baštini do kraja života. Surađivao je s mnogim tamburaškim sastavima, zborovima i pojedincima te ih snabdijevao stručnom literaturom, notnim zapisima i uputama o radu. 

Svoj radni vijek okončao je u Bradleyu, Michiganu, gdje je kao ravnatelj pošte 1960. otišao u mirovinu. Sa svojom suprugom Ann (Ankom r. Vanušić) nekoliko je puta posjetio rodni kraj. Umro je i pokopan u Bradleyu 1967. godine. 

Postumno je primljen u Tamburaški dom slavnih (Hall of Fame) u Americi 1973. s još jednim uglednikom tamburaškog stvaralaštva, Walterom W. Kolarom koji ga je neizmjerno cijenio. Priznanje u njegovo ime primila je supruga Ann Crnkovich u Youngstownu, u Ohiju.

Maksimilijan Vanka Pittsburgh Posebno osvijetljena smrt, suze i bol hrvatskog čovjeka u iseljeništvu Obitelji Kovačić Kansas City Pronašli smo pismo Hrvata majci s južnog Pacifika iz 1943. godine Vlado Smiljanić, Vlatka Kopić Tena i Damir Bačić popularni trio Svojim talentom i radom pridonose tamburaškoj i narodnoj baštini
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.