"Moj otac je Hrvat i on je prva generacija doseljenika u Australiji, dok je majka već treća generacija svojih irskih predaka. Godinama ništa nisam osjećao niti za jedno podrijetlo, rastao sam kao Australac. Kada sam prvi put 1979. došao u Zagreb, dočekala me rodbina, moja tada 82-godišnja baka. Stalno me grlila, plakala, nešto mi govorila, ali ja ništa nisam razumio... Bilo je strašno. U tom susretu shvatio sam da postoji dio mene koji dotad nisam poznavao. Vjerojatno je to saznanje kulturnog identiteta. Odmah sam odlučio naučiti hrvatski, da bar svoju baku mogu razumjeti..."
I tako se Paul 1983. vratio u Zagreb nakon što je u Adelaideu završio engleski i povijest. Na Filozofskom fakultetu godinu dana je studirao hrvatski jezik.
"Ovdje su jači kriteriji studija. Već sama činjenica da polaznici studiraju šest pa i sedam godina, govori da je i opseg studija velik. Već na prvoj godini engleskog studenti obrađuju Shakespearea, vrlo dobro vladaju jezikom... Posebno se razlikuje odnos student-profesor koji je ovdje naglašeno hijerarhijski. Profesor će i sat vremena zakasniti na ispit, što je u Australiji nemoguće. Tamo će profesor za vrijeme ispita svom studentu skuhati kavu i popričati u jednoj ležernijoj atmosferi. Ovdje ispiti traju i po sedam sati, ispituje se u skupinama, a granice profesor-student dosta su naglašene...
Završio sam studij engleskog i povijesti, godinu dana sam studirao pedagogiju, neko vrijeme radio kao profesor na školi, zatim u putničkoj agenciji svog oca. No, shvatio sam da me najviše zanima novinarski posao pa sam se javio na oglas lista The Advertiser. On je nešto između zagrebačkog Vjesnika i Večernjeg lista, izlazi šest puta tjedno, u 200 tisuća primjeraka, na 20-ak do 60-ak stranica (ima reklamni dio), stoji 40 centi. Kad sam se javio na oglas za novinara bio sam jedan od 600 zainteresiranih. Izborom, koji je trajao šest mjeseci, ušao sam u uži krug od 20-ak i sad sam novinar D kategorije (stupnjevanje se vrši do A). Pišem reportaže iz svakodnevnog života, sporta, kulture... Plaća je 300 dolara tjedno, zasad. Kao profesor imao bih čak 100 dolara tjedno više, ali novinarstvo mi nosi slobodu radnog vremena, društveni status, perspektivu... Godišnji, iako sam tek početnik, traje šest tjedana...
Nisam član nikakve partije niti organizacije, jer smatram da novinar mora biti neovisan i nepristran.
Kada sam prvi put došao u Zagreb, ne znajući jezik, ne poznavajući nikoga, osjetio sam srž problema: biti stranac. Tako sam, vrativši se kući, dobio novi pogled na strance koji žive u Australiji. Posvetio sam nekoliko članaka Vijetnamcima u Adelaideu, a prethodno sam ih obišao u njihovim kućama, obiteljima... Ti članci su naišli na dobar odjek kod čitatelja.
I u novinarskoj profesiji u Australiji sve više se mogu naći prezimena koja završavaju na – IĆ. Eto, u listu The Advertiser u Adelaideu već nas je četvero koji potječemo iz ove zemlje, a to znači da će i domovina biti bolje predstavljena u australskim novinama. Naime, šira javnost još uvijek malo zna o njoj.
I meni dosta toga zna zasmetati, recimo odnos službenika na šalterima u pošti i putničkoj agenciji koji je mnogo bolji u Australiji, ili nedovoljna pristojnost prodavača u vašim trgovinama, gužve na tramvajskim stanicama... No, ne čine baš te stvari prepoznatljivost ove zemlje. Stoga je najbolje da svatko sam dođe do vlastitog uvjerenja. Ne slažem se s mladim Amerikancima koje sam znao sresti u Zagrebu, a uvijek su tražili 'svoju Ameriku', uspoređujući sve stvari sa svojom zemljom. Kad putuješ tada u drugoj zemlji traži NJENO, a ne SVOJE..."
Mirjana Greblo
