"Njegov dar Americi", kako je izvijestio New York Times prije 80 godina o freskama Maksimilijana Vanke u crkvi sv. Nikole u Millvaleu, doista je rado prihvaćen.
I danas se s izuzetnom pozornošću i ponosom čuvaju umjetnička djela doseljenika iz Hrvatske koja su dar njegovoj novoj domovini Americi.
Vanka je doista zanimljiva osobnost u iseljeništvu jer je oslikao pravo lice naših ljudi na američkom tlu.
Iako je bio "plave krvi", suosjećao je s "malim" i jednostavnim ljudima, s kojima je odrastao na bregima Hrvatskog zagorja.
Nosio je taj osjećaj skromnosti i pripadnosti sve do svoje smrti 1963. u Puerto Vallarti, u Meksiku.
Molba župnika Hrvatske crkve sv. Nikole iz Millvalea, upućena Vanki koji se tada nalazio u New Yorku, glasila je: "Dođite u petak, dođite u nedjelju, samo dođite".
Poziv je bio kratak, izravan i odlučan. Poznati umjetnik takvog ga je primio, razumio i krenuo na put u Pittsburgh. Odmah je prihvatio molbu vlč. Alberta Žagara da oslika crkvene zidove koji su zjapili prazni.
Crkvu sv. Nikole 1921. godine zahvatio je požar, no sve je vraćeno u prvobitno stanje, samo su zidovi ostali neuređeni.
Zato je župnik Žagar došao na dobru ideju te zatražio pomoć tada već glasovitog slikara. Vanka se odmah dao na posao.
U zapisima stoji: "Započeo je s oslikavanjem zidova Hrvatske crkve sv. Nikole 9. travnja i dovršio 9. lipnja 1937. Župnik Žagar bio je u žurbi, a Vanka odan svojoj ljubavi prema slikarstvu i novom izazovu u Millvaleu. Dolazio je na posao u sedam sati i radio cijelog dana. Tako je napravio 11 freski, a 1941. godine dodao je još 14. Oslikao je sve zidove i strop, prema zahtjevu župnika Žagara. Svaka freska nosi poruku i odraz je tog vremena, ljubavi prema Gospodinu i narodu koji je tu izgradio crkvu i nalazio duševnu okrjepu poslije napornog radnog tjedna. Sva lica i pejzaži odaju tog hrvatskog doseljenika i njegovo ufanje u bolje i sigurnije sutra. Iznad oltara stoji slika Majke Božje i natpis 'Majka Božja kraljica Hrvata'".
U portretu majke Božje prepoznajemo hrvatsku ženu koja svojom ljubavlju i skromnošću ulijeva sigurnost i zaštitu Božje providnosti. I boje su odabrane prema našim nacionalnim: crven-bijeli-plavi.
Danas su sve freske obnovljene i sačuvane. Dodano je i osvjetljenje zidova kako bi slike bile uočljivije, a poruke prepoznatljive. O svemu se brine Društvo za očuvanje freski Maksa Vanke u Millvaleu.
Mnogi turisti dolaze u Hrvatsku crkvu sv. Nikole kako bi vidjeli umjetnička djela koja su posvećena ne samo hrvatskom rodu već i narodu Amerike, kao dar jednog doseljenika.
Više to nije priča o jednom darovitom umjetniku, nego o životu i odrazu tog vremena koje je bilo ispunjeno sukobima siromašnih i bogatih te Drugim svjetskim ratom.
Društvo za zaštitu Vankinih djela pripremilo je proslavu 80. obljetnice ovog umjetničkog i povijesnog ostvarenja.
Mnogi uglednici i štovatelji odazvali su se pozivu. Domaćin je bio Rick Sebak, filmski direktor i producent. Autor je mnogih dokumentarnih filmova o Pittsburghu, a među ostalima i o Maksimilijanu Vanki.
Dokumentarac prikazuje vrijeme, grad željezne industrije i okolnih ugljenokopa te uvjete u kojima su radili doseljenici, pa tako i naš poznati umjetnik.
Vanka je brzo zavolio Pennsylvaniju jer ga je podsjećala svojim brežuljkastim izgledom na Hrvatsko zagorje, gdje je napravio prve korake i proveo ranu mladost.
Taj osjećaj i ljubav prema zemlji koja ga je sudbinski zagrlila i primila kao svoje dijete, ostao je duboko urezan u njemu do njegove smrti.
Nedaleko od Pittsburgha kupio je imanje i preselio se iz New Yorka.
I danas njegova unuka živi na tom posjedu i ljubomorno čuva mnoga umjetnička djela koja je ondje stvorio.
