Zanimljiva iseljenička priča obilježila je život hrvatskog velikana likovne umjetnosti Maksimilijana Vanke koji je još u stomaku svoje majke započeo sa selidbom.
Rodio se 11. svibnja 1889. godine kao izvanbračno dijete. Ubrzo je dodijeljen Dori Jug koja ga je othranila.
Već u osmoj godini djed ga šalje u dvorac Brestje gdje započinje novi život. Višu školu za umjetnost završava pod vodstvom Bele Čikoša Sesije. Na daljnje školovanje odlazi 1910. u Bruxelles kod profesora Jeana Delvillea i Constanta Montalda. Ondje za sliku Proštenjari dobiva zlatnu medalju.
Od 1920. do 1934. Vanka radi kao učitelj crtanja na Višoj školi za umjetnost i umjetnički obrt, a zatim i na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Zvanje profesora stječe 1923.
Sve do odlaska u Ameriku 1934. godine, studente je podučavao kompoziciji, crtežu i fresko tehnici. Živio je iznad Kamenitih vrata i rado se družio s Ljubom Babićem, Vladimirom Becićem, Brankom Šenoom te brojnim drugim slikarima tog vremena. Svoje poznanstvo sa skladateljicom i groficom Dorom Pejačević okrunio je portretom 1917.
U biografskim podacima piše kako je volio obiteljski život
Godine 1918. upoznaje svoju buduću suprugu, Amerikanku Margaret Stetten s kojom stupa u brak 27. kolovoza 1931. Kći Peggy rodila im se godinu dana poslije.
Na Korčuli je stvorio svoju likovnu koloniju. Često je putovao do Zagreba pa preko oceana na drugi kontinent.
Dolaskom u Ameriku prvu izložbu pripremio je 1934. u galeriji Marie Sterner Linott. Vanka je u New Yorku živio do 1941. U tim godinama proputovao je cijelu zemlju, od istočne do zapadne obale. Nadahnjivali su ga njujorški neboderi, prosjaci, beskućnici, brodovi, ljudi u lukama i na dokovima, ali i ulične tučnjave.
Godine 1937. pozvan je u hrvatsku katoličku crkvu sv. Nikole u Pittsburghu kako bi napravio freske koje je naručio župnik Albert Žagar.
Tako unutrašnji dio crkve prikazuje dolazak hrvatskog doseljenika na američki kontinent, rad u rudniku, obiteljski i duhovni život, stradanja tijekom fizičkih poslova, oplakivanje supruge i majke za izgubljenim mužem ili sinom te kolonu rudara koji odlaze na posao.
Na drugoj strani crkvenog zida oslikana je raskoš poslodavaca te zaštita državnih vlasti nad kapitalom. Freske su ubrzo proglašene najboljima u Americi, a upisane su i u The National Register of Historic Places.
Nedavno su restaurirane i uz posebnu pažnju dovedene u izvorni izgled. O njima brine društvo Society to Preserve the Millvale Murals of Maxo Vanka.
U crkvi sv. Nikole i danas se održavaju misna slavlja, a freske svjedoče i o duševnoj okrijepi koju su naši useljenici nalazili u svojoj katoličkoj vjeri. Jednom mjesečno svećenik crkve sv. Pavla iz Clevelanda, vlč. Zvonko Blaško, dolazi ovdje i održava mise na hrvatskom jeziku.
Uz spomenuto, crkva je turistička atrakcija i simbolizira najveći val doseljavanja Europljana u Ameriku. Mnogi je posjete tijekom godine, a nama Hrvatima pobuđuje ponos da smo se očuvali u dalekom svijetu.
Vanka je nastavio svoj likovni rad crtanjem, podučavanjem i izložbama.
Na vlastitoj farmi u Pennsylvaniji koja ga je podsjećala na djetinjstvo u Hrvatskom zagorju, ostao je do kraja života. Proučavao je i stvarao u raznim bojama i tehnikama.
Dječji vrt naslikao je 1959. za svoju unuku Mariju, a slika pokazuje malu crkvicu u Hrvatskom zagorju s krovom, tornjem i tipičnim baroknim zvonom.
Naš velikan likovne umjetnosti tragično je završio svoj život. Godine 1963. otišao je na odmor u Meksiko i nije se vratio.
Udovica Margaret prosula je njegov pepeo uz obalu Atlantika, u blizini Marylanda. S kćeri Peggy 1968. darovala je Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti 47 Vankinih djela.
Tužan početak, ali i završetak života. Života punog dinamike i velike ostavštine.
Tako odlaze najveći!
>> Hrvatska bratska zajednica u Vukovar šalje 25 tisuća dolara
>> Pittsburgh kao hrvatska metropola
>> Bože, je li ovdje ikad zakoračila hrvatska noga?
