Nedavno mi se pružila izvanredna prilika da posjetim Franka Valenticha, dugogodišnjeg i poznatog tamburaša iz Pittsburgha. Iako ga iz sastava Mikey Dee poznajem već godinama, tek sada sam otkrio pravo lice ovog čovjeka rođenog u Americi, ali pravog tamburaša od pete do glave.
Najprije sam obišao njegovu radionicu za izradu i popravak tamburica i žičanih instrumenata. Odmah pri ulasku uočio sam brojne tambure koje su u izradi ili su samo na popravku. Tu je i berda stara više od 100 godina koju Frank rado pokazuje jer su je svirali njegova braća i prijatelji, a sada je glazbalo pred mirovinom.
"Berda stoji kao muzejski izložak, ali završit će u muzeju Hrvatske bratske zajednice", ponosno mi je rekao Frank.
Naime, četvorica braće: John, Joe, Charlie i Frank, do Drugog svjetskog rata bili su dio tamburaškog sastava "Valentich Brothers Orchestra", a potom su se početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća ponovno okupili, ali pod imenom "The Tamburitza Serenaders".
A tako je i započeo razgovor s ovim ljubiteljem tamburaške glazbe. Frank je rođen 9. rujna 1936. godine u Turtle Creeku u Pennsylvaniji. Sa sviranjem bisernice počeo je kao osmogodišnjak, a već u desetoj godini u ruke je uzeo berdu. Morao se poslužiti stolčićem kako bi dosegnuo sve žice i durove.
Silnu strast za tamburicom pripisuje svojoj braći, a posebno Johnu (Ivanu). Od njih je učio i s njima se ponosio. Ali Frank je i školovani glazbenik. Pohađao je glazbene lekcije u osnovnoj, srednjoj školi te na sveučilištu Duquesne. Svirao je u brojnim sastavima i s mnogim uglednim tamburašima, a posebno ističe nastup u the East Pittsburgh Tamburitza Symphony, gdje je od 1957. do 1959. svirao bugariju i bio najmlađi član simfonije.
Istodobno sa sviranjem Frank je još u ranoj mladosti od svoje braće učio kako napraviti tamburicu. Kasnije, 1954. godine, pohađao je školu za popravak automobila. Tako je njegova radionica za izradu tambura opremljena i drugim uređajima za izradu raznog alata. Tu su i strojevi za obradu drveta, aluminija i metala. Svaka izrađena stvar, alat ili glazbeni instrument, nose zaštitni znak "FV". U svojoj radionici osjeća se najbolje i u njoj provodi najviše slobodnog vremena.
Frank je radni vijek proveo u Westinghouseu i na sveučilištu Pittsburgh. Međutim, ovaj uspješni i daroviti čovjek posebno ističe podrijetlo i požrtvovnost svojih roditelja. Oni su u njega usadili radne navike, volju za učenjem, ljubav za obiteljski život i pogled na budućnost.
Usmjerenost na budućnost doista je nešto što je duboko bilo ukorijenjeno u braći Valentić. Sinovi su oca Marka, rođenog 27. srpnja 1886. godine u selu Selnica (tadašnja župa Skakavac) i majke Jane Šoštarić, rođene 3. siječnja 1893. također u Selnici. Tamo se
rodio i Frankov brat John (Ivan) koji je bio 24 godine stariji od svog najmlađeg brata.
Najprije je rodnu grudu napustio Marko, 1914. godine, a potom su 1925. došli supruga i sin. Roditelji su bili nepismeni, ali oštroumni i vrijedni. Marko se dosta razumio u građevinarstvo te je u kupljenoj, maloj i trošnoj kući u Americi počeo novi život.
Dom je brzo preuredio i dogradio te otvorio sobe za najam. Posrećilo im se da su za podstanara dobili Miku Kraljevića, pismenog i radnog čovjeka – majstora koji im je bio od velike pomoći, a posebno pri učenju engleskog jezika. Marko je neko vrijeme radio u Westinghouseu, a potom u topionici bakra (The Brass Foundry). Valentići su obožavali Kraljevića i zbog gradnje te vodstva Radničkog doma (Workers Home) koji je služio za društvena okupljanja Hrvata i njihovih prijatelja.
Frank Valentich oženjen je s Donnom (r. Danicom Luketich) i ima dvojicu sinova – Marka i Michaela te petero unučadi. Svoje obiteljske korijene dobro poznaje i o njima vodi urednu evidenciju. Čak ima iscrtanu zemljovidnu kartu svojih Selnica koja je napravljena još za vrijeme života njegovih roditelja i braće.
Tako završava ova priča o Valentićima. A moglo bi se mnogo toga napisati. Frank je vrlo razgovorljiva osoba i mnogo je napravio u životu, ali priča se uvijek vraća na njegovu omiljenu tamburicu. O njoj zna gotovo sve: koje drvo je najbolje, na kojoj temperaturi se dobije najbolja kvaliteta, kakvoća žica i ostalo.
Spominje mnoge tamburaše iz prošlosti, posebno one koji su svoje mjesto našli u Kući slavnih glazbenika, ali i današnjice. Na rastanku pala mi je na um pjesma Vlade Smiljanića koja ide ovako: "Kad bi sve tambure na svijetu zapjevale našu pjesmu svetu, rajska bi se otvorila vrata kad se pjeva kraljica Hrvata".
Tamburaši, samo svirajte!
