Proces iseljavanja Hrvata tijekom povijesti nigdje nije, osim možda na otoku Braču, obuhvatio toliki broj stanovništva kao na otoku Susku s kojega je između 1945. i 1995., prema dostupnim popisima stanovništva, iselilo oko 95 posto autohtonog stanovništva.
Prvi val iseljenika činili su mornari i pomorci koji su radili na mnogobrojnim brodovima lošinjskih brodovlasnika. Oni su već krajem 19. stoljeća svojim trgovačkim linijama plovili do obala obiju Amerika. Taj prvi val uglavnom pojedinačnih iseljavanja potrajao je do kraja Prvog svjetskog rata.
Do kraja rata Susak je bio dio Austro-Ugarske monarhije, kao i veći dio tadašnjeg hrvatskog teritorija. Njegova administrativno-upravna pripadnost regiji "Austrijskom primorju" sa sjedištem u Trstu odredila je da se sva trgovina otočnih proizvoda obavljala u smjeru Istre, Italije i Trsta. Ta povijesna činjenica pokazat će se poslije u povijesti kao jedan od faktora koji su vrlo snažno utjecali na proces iseljavanja s otoka.
Završetak Prvog svjetskog rata donio je i političke promjene pa je otok Susak pripojen Kraljevini Italiji na 25 godina, što je dodatno usmjerilo tijek trgovine poljoprivrednim proizvodima lokalnog stanovništva na zapadnu obalu Jadrana.
Kraj Drugog svjetskog rata i pripojenje novostvorenoj državi Jugoslaviji onemogućilo je stoljetne trgovinske veze i donijelo nacionalizaciju privatne imovine. Te promjene mnogobrojni mještani nisu uspjeli prihvatiti i odlučili su se na odlazak, prvo prema Italiji gdje je većina već imala nekoga od svojih ili prema Americi jer su otočani koji su tamo bili mogli legalnim putem povući svoje najbliže. Zahvaljujući tome, prvi poslijeratni iseljenici bili su članovi obitelji, braća i najuža rodbina dotadašnjih američkih iseljenika, čineći tako prvi veći val od 300-ak iseljenih Suščana.
U tom razdoblju ilegalnih odlazaka otok je napustilo oko 300 mještana. Već tada u ranim pedesetim godinama prošlog stoljeća 30 posto dohotka stanovništva činile su donacije iz SAD-a, uz 60 posto od prodaje vina i deset posto od prerade ribe u tvornici na otoku.
Ne odlaze samo muškarci, već i cijele obitelji pa posljedično dolazi do zatvaranja tvornice ribe u kojoj više nije imao tko raditi jer su u njoj uglavnom radile žene. I u tom razdoblju najprije se odlazilo u iseljeničke logore u Italiji gdje se čekalo na jamstvena pisma od rodbine i znanaca te su nakon njihova primitka odlazili u Sjedinjene Američke Države, većinom u mjesto Hoboken, u New Jerseyu, na obali rijeke Hudson, nasuprot Manhattanu u državi New York. U tom razdoblju otok je napustilo dodatnih 900-ak stanovnika ili 75 posto populacije prema popisu iz 1961. godine.
Suščani su od pamtivijeka usmjereni jedni na druge pa su se vrlo brzo nakon dolaska u SAD počeli organizirati u društva. "Društvo sv. Nikole" neformalno je osnovano još 1922., ali službeno registrirano tek nakon Drugog svjetskog rata 1948. dolaskom većeg broja ljudi s otoka.
Novopridošlice rado su pristupali društvu koje je nastojalo prenijeti i očuvati tradicije s otoka u novu sredinu. Organizirale su se proslave i zabave prigodom blagdana sv. Nikole, a Društvo postupno postaje prisutno prilikom proslave svih važnih događaja novonaseljenih suščanskih obitelji. Prema tradiciji, članovi društva bili su samo muškarci. Godine 1985. Društvo kupuje zgradu u blizini crkve koja postaje mjesto svakodnevnog okupljanja.
Novi val doseljenika pristiglih šezdesetih godina odlučuje se osnovati novi klub više usmjeren prema interesima mladih. "Nogometni klub Susak" uz sportske aktivnosti organizirao je redovite nedjeljne zabave koje su mlade okupljale i zbližavale. Klub je uveo i organizirane skupne ljetne odlaske u domovinu, na otok Susak, a uz Hrvatsku maticu iseljenika – Rijeka jedan je i od glavnih suorganizatora i inicijatora manifestacije "Dan iseljenika otoka Suska" koji se sljedeće godine održava 35. put. Vrijednost rada novog kluba vidljiva je u mnogobrojnim brakovima sklopljenim u zajednici, što je pomoglo očuvanju specifičnog identiteta Suščana.
S vremenom je ulogu društva "Nogometni klub Susak" preuzelo društvo "Susak Klapa", osnovano 1981. Inicijativom mlađih Suščana okupljenih zbog ljubavi prema nogometu i sa željom za druženjem primjerenijim njihovom naraštaju, skupina od 18 mladića odlučila je osnovati nogometni tim i za svoje potrebe unajmila jednu kuću. Njihova inicijativa privukla je mnogobrojne mlade pa su već iste godine imali više od stotinjak članova. Klub je počeo nizati i sportske uspjehe, a razloga za dobre zabave nije nedostajalo.
Kohezija među članovima bila je toliko snažna da se društvo odlučilo na kupnju vlastite kuće, nasuprot zgradi "Društva sv. Nikole". Klub je pokrenuo organizaciju piknika na tzv. Hrvatskoj zemlji, organizirao povremene izlete i polako postao središnje mjesto okupljanja iseljeničke otočne zajednice u novom zavičaju. Za vrijeme Domovinskog rata društvo je bilo vrlo angažirano u skupljanju i slanju pomoći u Hrvatsku.
Posljednjih godina pojavila se nova inicijativa u zajednici usmjerena k očuvanju jezika i identiteta pa je osnovana nova "Hrvatska zajednica bl. Alojzija Stepinca" koja već tri godine na volonterskoj osnovi organizira Hrvatsku školu jezika, običaja i kulture za djecu, ali i za odrasle.
Dejan Miculinić
Bio na Susku i čudi me što nespomenut inbreeding, tj. otočno stanovništvo se međusobno ženilo/udavalo, a da nije bilo dostatno "razmaknuto" po rodbinskim linijama i posljedično je bilo dosta slučajeva na med. rubu sreće. Tako da je to iseljavanje naposljetku "pročistilo" krvne linije obitelji podrijetlom sa Suska, odnosno u svakom zlu ima nešto dobro. Inače, cijeli otok je kao "iskipan prijesak iz kamiona" i odiše karakterističnom memlom, vlažnjikavim mirisom pijeska i po tome je jedinstven kod nas.