Matematičar, astronom, geodet, fizičar, teolog, filozof, diplomat, arheolog i pjesnik.
Ruđer Bošković jedan je od najvećih europskih umova svoga vremena i najsvestraniji hrvatski znanstvenik svih vremena.
Pripadao je isusovačkom redu. Razvijao je europsku znanost 18. stoljeća djelujući u Rimu, Milanu i Parizu, ali i ostalim europskim metropolama tog vremena, od Londona i Beča do Carigrada i Sankt Peterburga, ostavivši značajna djela na području matematike, fizike, astronomije, geodezije i filozofije.
Njihov utjecaj osjećao se neprestano sve do početka 20. stoljeća.
Doduše, Bošković ne spada u red onih znanstvenika koji će ostati zapamćen po nekom velikom izumu, već je kao genijalni vizionar, preteča i anticipator kasnijih spoznaja i teorija, bio začetnik moderne fizike.
Iako su ga rasprave iz primijenjene matematike učinile poznatim, njegova je kapitalno djelo "Teorija prirodne filozofije" – Theoria philosophiae naturalis, objavljeno u Beču 1758. u kojemu tvrdi kako se tijela sastoje od konačnog broja nedjeljivih i neprotežnih točaka čije je svojstvo sila koja je na malim udaljenostima odbojna, dok u većim prelazi u privlačnu.
Atom je sveo na središnju točku oko koje se šire oblaci privlačno-odbojnih sila, što je nazvano Boškovićevim poljem.
To je otkriće preteča Bohrova modela atoma, a stoljećima je nadahnjivalo naraštaje europskih kemičara i fizičara.
Gotovo je nevjerojatna snaga intuicije kojom je Bošković stoljeće i pol prije Einsteina mogao doći na ideju o relativnosti prostora i vremena, konstantnoj brzini svjetlosti i mogućnosti prostora s četiri dimenzije. Imajući to na umu, ne zvuči nam pretjerana tvrdnja Friedricha Nietzschea, kako Boškovićeva teorija o strukturi tvari, uz Kopernikovu ideju heliocentričnog sustava, predstavlja "najveći trijumf nad osjetilima koji je do sada postignut".
Pierre Simon Laplace 1793. Boškovićevu statističku metodu ocijenio je genijalnom i primijenio je u analitičkom zapisu.
Ruđer Bošković je radio u službi pape i najuglednijih europskih vladara. Na zahtjev pape Benedikta XIV. 1742. izradio je planove za popravak apsida i kupola crkve Svetog Petra u Rimu, kao i mjerenje meridijana Rim-Rimini, što je rezultiralo prvom egzaktnom kartom Papinske države.
Uz sve to, ovaj je Dubrovčanin, hercegovačkog podrijetla, utemeljio i opremio zvjezdarnicu u Breri, učinivši je najmodernijom zvjezdarnicom onog doba, bio je profesor matematike na sveučilištu u Paviji, a u Senatu Republice Lucca uživao je status plemića te ju je zastupao u međunarodnim odnosima.
Bio je član londonskog Royal Societyja, ali i brojnih drugih europskih akademija, poput Ruske i Francuske, čiji je bio dopisni član.
Nakon ukidanja isusovačkog reda 1773., Bošković prelazi u biskupijske svećenike i odlazi u Francusku, gdje je bio ravnatelj optike u mornarici te primio francusko državljanstvo.
Godine 1782. vraća se u Italiju kako bi zgotovio jedno od svojih najvažnijih djela, pet svezaka Djela koja se odnose na optiku i astronomiju.
Bio je gorljivi zagovornik Kopernikova heliocentričnog sustava te je rasprostranjeno mišljenje da je upravo zahvaljujući njemu papa uklonio Kopernika s liste zabranjenih knjiga.
Osim znanstvenih radova pisao je i stihove, a u vrijeme redovničkog odmora bavio se i arheološkim istraživanjima (među ostalim, u Carigradu je tražio ruševine Troje).
Posljednje riječi su mu bile: "Malo je što znamo, neizmjerno što ne znamo!". Pokopan je u crkvi Svete Marije u Milanu.
Njegov tajnik Tomagnini obavijestio je Dubrovački senat da je "domovina izgubila najvećeg čovjeka Europe, domovina za koju je uvijek čuvao neizmjernu odanost, jednaku onoj što ju je domovina sačuvala za njega".
Njegova smrt oglašena je u Dubrovniku kao nacionalna žalost, služena je misa za koju je posebno pisana glazba, držani su posmrtni govori i skupovi.
Ali spomenik velikom hrvatskom geniju podigao je on sam, s više od 75 knjiga kapitalnih radova iz matematike, mehanike, astronomije, optike, filozofije i književnosti.
Ipak, Bošković je ljudska djela smatrao trošnim i prolaznim ("Kad vidim kamene spomenike kako su propali, izbrisana slova na njima, onda pomislim što će biti s ovim što ja radim!"), a najveći užitak je osjećao u pomaganju bližnjima i potrebitima.
Njegovim imenom nazvana su razna društva, edicije, ulice i trgovi, institucije, a među ostalim i Institut za nuklearnu fiziku u Zagrebu, utemeljen 1950. Po njemu je nazvan i jedan krater na Mjesecu.
Prve novčanice hrvatskog dinara, nakon proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske (1991. – 1994.) imale su njegov lik.
Prigodom svoga pohoda Zagrebu u lipnju 2011., papa Benedikt XVI. ga je naveo kao jednog od najvećih hrvatskih velikana koji je vlastitim primjerom pokazao kako su vjera i razum, odnosno vjera i znanost komplementarni.
