Moja Hrvatska
Naslovnica Priče

Kovčeg pun nade

Dok sam s kćeri živjela u Sydneyu, bile smo pozvane na večeru kod moje dobre prijateljice – vrlo uspješne žene čije su sestre također postigle zavidne poslovne rezultate
21. ožujka 2016. u 14:14 1 komentara 1475 prikaza
Kovčeg pun nade
Foto: Stefana Zrnić

Okupili smo se kod njihovih roditelja, hrvatskih iseljenika. Majka i otac davno su došli u Australiju i ovdje zasnovali svoju obitelj.

Tijekom večere, razgovor je usmjerila moja znatiželja o tome kako su završili baš u Sydneyu, tako daleko od doma.

Otac prijateljice nestao je na trenutak. Kad se vratio, pokazao nam je kovčeg, isti onaj s kojim je doputovao u Down Under.

Kovčeg pun nade | Autor : Mirjana Piskulić Foto: Mirjana Piskulić

I tad je krenula jedna sasvim obična, ali opet neobična priča u kojoj se mogu prepoznati mnogi iseljenici.

Ranih 60-ih mladić je odlučio napustiti svoj imotski kamen, oprostiti se od obitelji i otići u nepoznati svijet. Jedan od najodgovornijih i najvažnijih poteza u tom trenutku bio je spremiti putni kovčeg.

Istina, nije se imalo puno toga za ponijeti, ali isto tako trebalo je misliti da će sve u njemu biti jedino vlasništvo i sigurnost dok se sreća ne osmjehne i pruži drugu životnu priliku.

Putovalo se tjednima. Brod je bio krcat ljudima iz mnogih europskih zemalja koji su išli ususret nekom boljem životu. Ali, našlo se i drugačijih putnika, onih sa zlim namjerama.

Jednog dana negdje nasred oceana netko je pokrao prijateljičinog oca. U tom trenutku trebalo je nastaviti put prepun neizvjesnosti i s praznim kovčegom. Natrag se nije moglo!

Kada je brod pristao u sydneysku luku, našeg prijatelja i njegove poznanike australske vlasti odvele su u useljenički kamp.

Njih trojica i jedan prazan kovčeg (nikad nisam saznala zašto su poznanici bili bez prtljage, možda ih je pogodila slična sudbina).

"Nekoliko dana poslije, jedino što se nalazilo u našem kovčegu bila je najlonska košulja", priča nam naš sugovornik i smije se od srca.

Košulja koju su njih trojica nosila naizmjence! Dok je jedan išao tražiti posao, dvojica su čekala u sobi.

I krenulo je pomalo. Puno rada, učenja jezika, privikavanja na novu sredinu... Rodila su se prijateljstva i ljubavi, zasnovana je obitelj.

Djeca su se školovala, kupljeno je nekoliko kuća, možda još više automobila, ali gdje god se selilo, išao je i kovčeg.

U autobiografskoj priči U tuđim cipelama, kovčege iseljenika dobro je opisao Josepf Assaf, ugledan australski poslovni čovjek.

"Prije puno godina iz Libanona na australski kontinent došao sam u tuđim cipelama, bez znanja engleskog jezika, bez novca i bez obitelji. Naizgled sam imao prazan kovčeg, ali pun snova. U tom trenutku na cijelu situaciju nisam gledao negativno. Činilo mi se da je sve to što nemam zapravo moja prednost. Neimaština me natjerala da razmišljam i stvaram ideje kako ići naprijed".

Nisu svi kovčezi naših iseljenika bili jednako puni stvari, ali se u svakome od njih osjećala nada i vjera u bolji život. Nekima su se želje ostvarile, nekima nisu. I koliko god njihove iseljeničke priče izgledale slično, svaka je zapravo vrlo posebna.

  • Erick:

    Dali Vecernji ocekuje nesto novaca od nove vlade, pa zar svi mi iseljenici vise nismo Ustase? Malo cudno I sumnjivo.