"Odavno smo žena i ja obećavali djeci, da ćemo ih za nagradu njihovog primjerenog učenja, povesti na ljetovanje u Antofagastu, gdje im se majka i rodila, a ja proživio desetak godina mladosti.
To obećanje smo prošlog ljeta ispunili i tako su naš Fedor i Katija imali prigodu, da upoznaju glavni grad sjevernog dijela chileanske republike, koji je nekada važio kao emporij salitrerske industrije i još uvijek važi, ali u znatnoj manjoj mjeri.
U tom je gradu od davnine nastanjena jedna od brojnih naseobina naših dalmatinskih otočana.
Osim toga društva imaju naši iseljenici i druge ustanove kao čuveni Športski klub Sokol, Vatrogasno društvo i školu na našem jeziku.
Moderna zgrada vlasništva Pripomoćnog Društva, sa prostranim salonima i terasom, poznata je kao jedna od najprikladnijih društvenih lokala u Antofagasti, te nije čudo da i stranci zalaze onamo, da tu provedu koji ugodni čas.
Zadnja velika svečanost priređena je u tom domu, prošloga 29. novembra.
Tom su prilikom naši iseljenici u Antofagasti doživjeli veliku radost i sreću, jer je na banket došao i sam predsjednik republike general Ibanjez, koji se tog dana našao u Antofagasti u posjeti radničkim sindikatima pa se vrlo rado proveo u sredini našega naroda.
Nije potrebno ni naglašavati, da je general Ibanjez bio predmet opće pažnje i poštovanja, kako to i zaslužuje ovaj dični 76 godišnji starina, uzdignut na predsjedništvo republike glasovima radničkih masa, koje on iskreno ljubi, nastojeći da im poboljša život i spasi iz ekonomskog kaosa, što je zavladao svijetom, zahvativši i ovu južnoameričku, inače prirodno vrlo bogatu, državu.
Moj povratak u Antofagastu, uslijedio je nakon punih petnaest godina i, kao uvijek, utisci su bili pomiješani. Našao sam dosta promjena i među ljudima i općenito u cijelom gradu, koji kao da se nalazi u nekom zastoju.
Osobito se zapaža nestašica vode. Prije krasni parkovi i aleje, sada su puste i presušene, sa stablima tužnog izgleda.
Poznato je da području salitre nikada ne pada kiša pa se grad opskrbljava vodovodnim cijevima iz tristo kilometara dalekih andskih planina. Voda je dakle najteži problem grada, te se vrše užurbane perforacije u okolici ne bi li se došlo do podzemnih vodenih struja.
Odveli smo djecu i na periferiju, gdje je sagrađeno dosta novih radničkih stanova, ali nigdje ni znaka o kakovom stablu ili biljki. Mnoštvo pasa po ulicama. Djeca se s njima igraju i prosto ih grle. Voda se donosi u kantama iz daleka, ali u prvom redu se daje životinjama. Nigdje na svijetu nisu životinje tako voljene kao među chileanskim narodom, a tu se odrazuje i ljubav prema ljudima.
Dok Chileanac ima, ne smije nikome da fali oko njega, pa je zato na mjestu stara ovdašnja izreka: 'U Chile nitko ne umire od gladi'.
Kad smo već obišli grad i njemu naše prijatelje i poznate, jednog dana odosmo na groblje u pohod našim pokojnicima.
Sa ulaza odmah upada u oči grobnica Ivana Papića. Pokojni 'Don Juan' bio je jedna od najpopularnijih ličnosti grada, u kome je kao pekarski obrtnik, kroz po vijeka bio u stalnom doticaju sa sirotinjom, koju je pomagao i tješio.
Davao je potajno i skromno, ali bez mjere, te je više puta radi tolikog altruizma i sam padao nevolju.
Kad je pred par godina umro, srušio se naprosto čitav grad na njegov sprovod.
Na sve strane po grobištu rasijani su grobovi naših ljudi. Dok čitam natpise po grobovima, obuzimaju me sjećanja na ove drage pokojnike".
Nastavit će se...
