Naslovnica Priče

Hrvat u Australiji: Ustajem u smrtnom strahu da će me netko iz domovine cinkati

Sve je počelo naivno i neočekivano. Posjetio sam svoje bivše susjede koje nisam vidio dvadesetak godina
27. ožujka 2017. u 09:38 11 komentara 26676 prikaza
Melbourne
Foto: Thinkstock
Pogledajte galeriju 1/2

Prošlo je već više od dva mjeseca otkako sam se vratio iz Hrvatske i još uvijek se noću budim nekoliko puta, obliven znojem, s jasnim oglasom iz novina: "Koljemo po kućama, koljemo po kućama, koljemo po kućama". 

Ustajem u smrtnom strahu da će me netko iz domovine cinkati i da ću zaglaviti na nekoliko doživotnih robija u ovoj suhoj i bezvodnoj zemlji Australiji, gdje sam se sakrio u strahu od kazne za sudjelovanje u surovom ubojstvu u susjedovu dvorištu. 

>> Iz Melbournea došao na koncert u Zagreb pa ostao iznenađen ponašanjem publike

Bio je to Retkovec, gornji ili donji bez broja, ne znam više ni sam...Sve je počelo naivno i neočekivano. Posjetio sam svoje bivše susjede koje nisam vidio dvadesetak godina. 

"Sused si bumo jednu rakijicu?"

"Bumo, kak' ne bi", velim ja.

Pijemo iz frakleca i s čačkalicom nabadamo tanko narezanu kobasicu jer to je jedna od posljednjih iz prošle sezone. 

Dolazi i sused Štef u manduri, uskoro i Joža i Valent. Veselo društvo me pita kako sam, kak' je tam, kak' su naši, jesmo se snašli, jel' stvarno nema vode u Australiji? Kak' se onda peremo i te stvari? I sve je bilo dobro dok se nije pojavio Pepek. 

Pozdravimo se, a on iz cekera izvadi pet-šest oštrih noževa i izjavi domaćinu kako ih je upravo sada nabrusio. Vidim ja, ovo ne sluti na dobro.

"Sused, nam bute pomogli, Ivek susedof ni mogel dojti, zvali su ga na posel. Prasica je velika, a vite da nas nema dosti, kaj bi malo pridržali", umilno mi sa smiješkom procvrkuće suseda Mara.

Mene prođu srsi. U kakvu sam ja to stupicu upao? Nikad u životu nisam to ni gledao. Kad bih nekada čuo kako jadni prasci pred Božić po selu cvile, začepio bih uši, sjeo u autobus i drito u grad u prvu krčmu, liječiti duševnu bol koju mi je taj cvilež nanosio. 

Obično me ni tadašnja milicija ne bi izvukla iz krčme prije debelog mraka i to uz pismeno uvjerenje da više nitko ne cvili u mome selu. Doduše, tada od lijeka ni hodati ne bih više mogao.

"Jooj suseda draga, ja vam to nigdar nis delal, mene bi vam šlag na mestu strefil da... razmete? Najte se srditi, ali... razmete me, ne?"

"Je, a kaj ste se tam f Australiji tako pogospodili da ste zaboravili kak' kolinje zgledaju? Vi se denes morti i žetve bojite", krenula je suseda Mara sve oštrije na mene.

Vidim ja, došlo je do gustoga: ili prasica ili Mara. Nema smisla da zbog prasice izgubim susedu.

"V redu", velim ja, a znoj mi se cijedi po kičmi sve od vrata do znate i sami kuda.

"Ali nemam obleku. Nebrem f kotac ovak oblečeni", kažem ja u nadi da će me to možda izvući.

"Jooj, sused dragi, pa to ni problem", i donese meni Mara manduru od svoga Štefa, jedno tri do četiri broja veću, jer čovjek ima 130 kila, a ja samo bogečkih 82. 

"Je, niš, idemo", veli Valent.

Podfrknem si ja hlače koje su mi bile dobrih 15 centimetara predugačke i vučem se, e da bi me zapale zadnje noge za držati, pa da tako eventualno ne vidim ništa. Ali oš vraga! 

Dečki se prije mene rasporedili po zadnjim nogama i ostao ja jedini na prednjim, a prasica, ne znaš jel nilski konj ili slonica. Ima u njoj najmanje dvije do tri tone. 

Stojim ja, a ovi na mene: "Je sused kaj je? Kleknite na nju i držite za noge". Ja blijed k'o krpa, vidim ruke mi se tresu, ali nema druge, kleknem, uhvatim noge; prasica se ne da, očito joj je jasno što je čeka. 

Susjeda Mara namješta lavor da pokupi krv za krvavice i baš da okrenem glavu da ne vidim što će se dogoditi, kad bljesne nož među svinjskim nogama.

Šikne krv, svinjče se otima i cvili, meni pozlilo. Susjeda se dere da je držim čvršće jer "da bu sva krf otišla k vragu".

Pored sveg mojeg nastojanja, istrgla prasica prednje noge. Susjed Pepek, koji je izvadio nož, baca se na nju, a ona jednim trzajem zbaci i mene i Pepeka, okrene se i umakne i onoj trojici na zadnjim nogama. 

Vladimir Mark Jakopanetz Eurolutrija Nakon povratka u Hrvatsku, htio se baciti s četvrtog kata, no žena ga spriječila u naumu Vladimir Mark Jakopanetz Stvar prošlosti Iseljenik iz Australije poručio: Zbog ovoga se ne bih vratio u Hrvatsku

Vrata koca ostala su otvorena i ona pravac u dvorište, pa preko štaglja u voćnjak. Za njom krvavi trag. Tu se srušila kod plota i skončala svoj jadni debeli život, najvjerojatnije do daske razočarana postupkom svojih domaćina koji su je cijeli taj njezin kratki život tako lijepo hranili i timarili. 

Ni sanjala nije da je njima stalo jedino do njezinih crijeva od kojih će napraviti kobasice. U redu, stalo im je i do nešto slanine i pršuta, ali do nje, do jadne prasice, nije im stalo ni koliko pod nokat stane. 

Iz tih sumornih misli prenula me susjeda Mara koja se nasred dvorišta s praznim lavorom u ruci križala i iz sveg glasa dernjačila kako ćemo sada, mulci i šmokljani jedni, lijepo jesti "drek, a ne krvavice" kad smo tak bedasti.

Nastavit će se...

>> Hrvatica iz Australije otkriva tajnu svog uspjeha

Elipso

  • narod1:

    Pa čoija su ideja ovi debilni članci, evo već treći

  • Avatar strazar
    strazar:

    jel moze netko ovo da prevede u sazme. malo je naporno za citanje. koja je poanta ovog teksta?

  • Avatar Ante-Portas
    Ante-Portas:

    Haha baš je ovo dobro.

Message