Njemačka je već desetljećima obećana zemlja za velik broj Hrvata, a problem iseljavanja posebno je izražen u posljednje četiri godine, odnosno ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju.
Tijekom 2016. u Njemačku se iz Hrvatske iselilo ukupno 55.970 osoba. Kada je riječ o Bosni i Hercegovini, samo Hrvata katolika tijekom prošle godine otišlo je 15.494. Također, najviše u Njemačku.
Za odlazak se najčešće odlučuju mladi ljudi koji u tim zemljama ne vide budućnost.
No, 25-godišnji Martin Kowalski, rođeni Nijemac, tvrdi suprotno. Taj mladić je, nakon završene srednje škole u Njemačkoj, studentske dane odlučio provesti u Hrvatskoj, a praksu odraditi u Bosni i Hercegovini.
Naime, junak naše priče studira medicinu u Splitu, a dio stručne prakse odradio je u Domu zdravlja Tomislavgrad. Znanje koje je stekao u ove dvije zemlje smatra dragocjenim te ne bježi od toga da bi danas-sutra svoju budućnost mogao graditi baš u nekoj od ovih država.
"Rođen sam i odrastao u Njemačkoj, u malom mjestu Giengenu, nedaleko od Ulma. Otac mi je Nijemac, a majka Hrvatica. Nakon mature proveo sam godinu dana kao volonter u Gansu, najsiromašnijoj provinciji sjeverozapadne Kine. Tada sam iskoristio slobodno vrijeme tražeći na internetu gdje bih, osim u Ulmu, mogao studirati medicinu. Našao sam program 'Medical Studies in English' na Medicinskom fakultetu u Splitu," otkriva Martin te objašnjava što je presudilo u njegovoj odluci da se odluči obrazovati u Hrvatskoj.
"Riječ je o studiju koji je međunarodni, vrlo individualan (samo su nas još 32 studenta u cijeloj generaciji i imamo izravni kontakt s profesorima, čak nekada pijemo kavu zajedno, što je u Njemačkoj nemoguće). Uz to, priznat je u Europskoj uniji i nalazi se u Republici Hrvatskoj, gdje mi je rođena majka", navodi ovaj mladi liječnik koji je tako želio iskusiti kako se to stvarno živi u Hrvatskoj te upoznati kulturu našeg naroda.
Nakon studiranja u Hrvatskoj, naš sugovornik odlazi stručnu praksu odraditi u Tomislavgrad, jedinu općinu u Bosni i Hercegovini koja je podigla spomenik gastarbajterima i gdje svaka kuća ima nekoga svoga u Martinovu rodnom kraju. Pitali smo ga zašto baš ta općina i taj Dom zdravlja.
"U Njemačkoj je običaj da studenti medicine tijekom studentskih praznika idu na praksu u bolnice ili kod privatnih liječnika. Budući da se to u Hrvatskoj ne prakticira, tražio sam gdje ću obaviti praksu i u razgovoru s profesorima došao na ideju da to bude Tomislavgrad. Profesor me je preporučio, a vodstvo Doma zdravlja Tomislavgrad prihvatilo tu ideju i tako sam završio na praksi u Bosni i Hercegovini", kaže Martin.
Ističe i kako ni u jednom trenutku nije požalio zbog odluke da studira u Splitu i dio prakse provede u Bosni i Hercegovini.
"Ljudi u Tomislavgradu iznimno su me toplo i srdačno pozdravili te prihvatili u svojoj sredini. Brinuli su se o meni i imao sam vrlo zanimljivih mjesec dana pa sam uspio mnogo toga naučiti. Djelatnici Doma zdravlja Tomislavgrad pružili su mi mogućnost dobiti uvid u sve što rade", nastavlja s pričom naš sugovornik koji za Hrvatsku kaže da je prelijepa.
"Život je ovdje izvrstan, more, dobra klima, srdačni ljudi – ipak se samo ne studira nego se i živi tijekom studija medicine", kaže Martin kojeg smo tražili da nam usporedi život u Njemačkoj, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
"Ja sam ljude u Hrvatskoj, a još više u BiH upoznao kao puno srdačnije i gostoljubivije nego u Njemačkoj. To je jedan od razloga što se tu tako dobro osjećam. Puno su spontaniji. Primjerice, u posjet se može doći bez velike najave, što u Njemačkoj nije uobičajeno. I ljudi to znaju iskoristiti – uvijek se nađe vrijeme za kavicu. Imam dojam da što istočnije ideš, to su te karakteristike mentaliteta (srdačnost, gostoljubivost, spontanost) više prisutne među ljudima. A to se vidi i u odnosu liječnika prema pacijentu. U Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini pacijenta se još uvijek tretira kao čovjeka, a ne kao broj ili bolest, kao što je, nažalost, sve češće slučaj u Njemačkoj. Iako se to ponekad pacijentu u BiH možda tako i ne čini gledajući na vrijeme čekanja na liječnika ili pregled. Upravo je Dom zdravlja Tomislavgrad jedan od primjera kako u ovim krajevima pacijent još uvijek nije samo broj, nego mu se pristupa individualno i nastoji pružiti svu stručnu pomoć, ali i ljudsku riječ. Tu se pacijenta gleda kao čovjeka, ne mora uopće dugo čekati te liječnici, i uz ograničenu medicinsku opremu, stvarno daju sve od sebe kako bi im pomogli", naglašava naš sugovornik.
Iako je u BiH boravio kratko, uvidio je i nedostatke zdravstvenog sustava u ovoj zemlji.
"Jedini je nedostatak, nažalost, manjak novca u zdravstvenom sustavu, a time i suvremena dijagnostička i terapijska tehnika. U Njemačkoj postoje i dostupne su sve moderne tehničke mogućnosti tako da je vrlo kratko vrijeme čekanja na pretrage," ističe ovaj 25-godišnjak.
Na samom kraju, našeg sugovornika smo pitali i za planove u budućnosti.
"Nisam još sto posto odlučio. I vidjet ću koje ću mogućnosti imati kad završim fakultet. Život u Splitu i na moru u Hrvatskoj mi se sviđa i to je sigurno jedna od opcija, ali možda tek poslije, kad budem imao financijsku i profesionalnu podlogu. Zasad nemam namjeru živjeti u Bosni i Hercegovini jer nisam još stekao dovoljno povezanosti, osim ovog kratkog mjeseca s ljudima u Tomislavgradu. Ali tko zna – možda će se to još i promijeniti. Njemačka mi je uvijek plan B. Dugo sam živio ovdje i dobre su okolnosti za stvaranje obitelji, ali volio bih još nešto vidjeti i naučiti dok sam mlad i nevezan. Zato me još uvijek privlači Azija. Zanima me jedan doktorski studiji u Singapuru. A prošloga mjeseca bio sam na praksi u Japanu pa su me i oni zvali da se vratim nakon završetka fakulteta u Splitu. Realnije je da ću ipak ostati u južnoj Njemačkoj, Austriji ili Švicarskoj. Vrijeme će pokazati kamo će me život odvesti", tvrdi Martin naglasivši kako je najveći argument protiv ostanka u Hrvatskoj ili BiH teško dobivanje specijalizacije.
"Ne mogu se pouzdati u to da ću dobiti specijalizaciju koju želim. Ovo je veliki problem za mlade hrvatske liječnike, kao i one iz Bosne i Hercegovine, a kamoli za strance", zaključuje.
