Ovdje vas svako poznaje i voli,
A, tamo niko poznati vas neće;
Bolji su svoji i krševi goli
No cvjetna polja kud se tuđin kreće
Ostajte ovdje! Sunce tuđeg neba,
Neće vas grijat kô što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije
U samo nekoliko stihova sažeo je Aleksa Šantić davne 1896. osjećaje koji i danas prate veliki broj Hercegovaca.
Ovaj kraj od davnina je poznat po odlascima na privremeni rad, a najnoviji val iseljavanja počeo je ulaskom Hrvatske u Europsku uniju.
Najčešće odrediše je Njemačka u kojoj, prema pričama mnogih, teku med i mlijeko.
Dovoljno je samo doći, a posao, plaća, stan... te čekaju, međutim, priče sugovornika Večernjeg lista govore drugačije.
U Posušju, općini Zapadnohercegovačke županije od davnina poznatoj po ovoj vrsti migracija, razgovarali smo s Tomislavom, Mariom, Ivicom i dvojicom Ivana koji su probali život izvan Bosne i Hercegovine.
Svi oni vratili su se u rodni kraj te savjetuju da se dobro promisli prije napuštanja svojih domova.
Mario Čutura u Njemačku je otišao zbog, kako kaže, financijskih poteškoća, nadajući se kako će za kratko vrijeme radom u ovoj zemlji riješiti svoje probleme. Jer takve priče kruže po Hercegovini. Međutim, vrlo brzo uvjerio se da su priče jedno, a stvarnost nešto potpuno drugo. Uspio je izdržati godinu dana, financijski problemi su i danas tu te nije siguran da bi opet napravio isto.
"Bio sam jamac za kredit i zbog određenih komplikacija sam ga morao vraćati. U Njemačkoj sam izdržao godinu dana, bilo je teško jer mi je obitelj ostala ovdje. Kako je vrijeme prolazilo shvatio sam da se ne može vratiti kredit za godinu dana, nego je za to potrebno mnogo više jer nisu ni u Njemačkoj uvjeti kao što su bili ili kao što se to priča. Gorak je to kruh", priča nam Mario.
Ističe kako se to može vidjeti iz mnogih priča naših ljudi koji rade u Njemačkoj.
"Ja sam život tamo iskusio na vlastitoj koži, tako da ne bih nikome poželio da ode iz nekakvoga inata u Njemačku. Treba dobro razmisliti prije te odluke", navodi naš sugovornik koji je u Njemačkoj bio zaposlen na baušteli.
Radi se, kako ističe, od 9 do 10 sati po svim vremenskim uvjetima. Poslije toga dolaziš u stan koji je prazan ili pun nekih nepoznatih ljudi čije su misli također uz obitelji. Nešto se večera, ode se na spavanje i ujutro opet na bauštelu.
Na pitanje kakva je zarada, Mario odgovara kako to ovisi o tome radiš li "na papire" ili "na crno".
"Nije to ni neki novac, ako te poslodavac prijavi na puni iznos, satnica je znatno niža. Kad se radi ‘na crno’, nešto se može zaraditi, ali tada si na meti financijske policije i brojnih drugih institucija", otkriva.
"I troškovi su ondje veliki. Oni koji dođu s obitelji u startu imaju ogromne troškove. Oni koji dođu sami, a obitelj ostave kući, teško mogu osigurati i sebi i njima pristojan život. Evo, ovdje u Posušju radim poslove na mikseru i zaradim plaću koja mi je sasvim dovoljna za život i vraćanje kredita. Umorim se, ali sam svaku večer kući sa svojima", završava svoju priču Mario.
Njegov sumještanin Tomislav Bešlić u Njemačkoj je uspio izdržati pola godine i ne misli se nikada više tamo vratiti.
"Nigdje se ne živi bolje nego u Hercegovini. Ovdje se s malo može puno toga, a tamo, u Njemačkoj, tamo je naš čovjek i gladan i žedan", tvrdi naš sugovornik koji se po povratku odlučio baviti vinogradarstvom i poljoprivredom.
I on je, kao i Mario, radio na baušteli.
"Skup je tamo život, nije to kako se ovdje misli. Ako hoćeš da ti nešto ostane sa strane i da pošalješ kući svojima, onda si i gladan i žedan. Živjeti tamo i hraniti se kvalitetno te u isto vrijeme prehranjivati obitelj u Hercegovini je nemoguće, barem ako radiš na baušteli gdje sam ja radio", priznaje Tomislav.
Ljeti se, kaže, radi od 10 do 12 sati, ali je tada i nešto bolja zarada, dok se zimi radi kraće pa je i zarada manja, a uvjeti rada lošiji.
Posao se mora završiti u danom roku, nije bitno pada li kiša, snijeg, je li temperatura u minusu ili 40 stupnjeva u plusu...
"Naši ljudi nisu upoznati sa situacijom tamo, možda je nekad u Njemačkoj bilo puno bolje, ali sada velik broj naših, pogotovo onih koji rade na baušteli, a takvih je najviše, živi u neljudskim uvjetima", otkriva Tomislav koji kaže kako nije požalio što je otišao u Njemačku jer se sam uvjerio kako to nije tako kao što se priča te je počeo više cijeniti rodni kraj.
"Ovdje je Amerika, samo puno naših ljudi to još ne vidi", poručuje naš sugovornik dok na ugodnih 20 stupnjeva u Posušju pred svojom konobom s dvojicom prijatelja pije vino koje je sam proizveo bez bilo kakvih kemijskih dodataka i šećera.
Ističe kako se može živjeti od poljoprivrede.
"Evo, i prije nekoliko dana su me zvali da mi otkupe sve vino, ali ja ga ne prodajem još jer nemam velike količine", dodaje i ne isključuje mogućnost sadnje većeg vinograda na svom imanju.
Kako na kamenu ima kruha, potvrđuju i priče Ivice Bešlića i Ivana Landeke koji su se na rodnu grudu vratili iz Zagreba.
Obojica imaju članove obitelji u Njemačkoj, međutim, njima nije padalo na pamet ići u tuđinu, nego baš suprotno, vratiti se u Posušje. Obojica su bila zaposlenici Ministarstva obrane Republike Hrvatske, prošla su rat, Ivica se oženio i zasnovao obitelj u Zagrebu gdje je imao svoj stan, a supruga posao.
"Otišao sam u Hrvatsku 1990. gdje sam se uključio u hrvatsku policiju, prošao sam sva ratišta u domovini. Nakon rata sam radio aktivno u Hrvatskoj vojsci, kasnije sam umirovljen. Supruga je imala posao u Zagrebu, imali smo svoj stan. Nakon što smo dobili djecu, odlučili smo se dovršiti kuću u Posušju u cilju da nam to bude vikendica. Budući da sam godinu dana, dok se ta kuća pravila, bio intenzivno u Posušju, uvidio sam da se i ovdje može lijepo živjeti od vlastitog rada. Razgovarao sam sa suprugom koja je pristala napustiti posao i doći živjeti u Hercegovinu", priča nam Ivica.
Kaže kako je i sam bio iznenađen njezinim pristankom jer je Zagorka.
"Oženio sam se iz Hrvatskog zagorja, jednog mjesta između Klanjca i Kumrovca, između Tita i Tuđmana", smije se Ivica.
Dodaje kako se na nagovor kolege počeo baviti proizvodnjom zdrave hrane i sadnjom smilja, od čega se može lijepo živjeti.
"Obilazio sam države po Europi gdje su naši Hrvati koji su se odselili prije puno godina i uspoređivao sam kako žive ljudi na tim područjima i u Hercegovini te došao do zaključka kako je neusporedivo lakše i jednostavnije ovdje živjeti. Svi ti ljudi koji odlaze odavde nikad stvarno ne odu jer stalno razmišljaju o povratku i u mislima su ovdje. Zašto ne ostati i pokušati nešto stvoriti ovdje", otkriva naš sugovornik navodeći kako su mu glavni motiv za povratak bili ljudi koji su otišli iz rodnog kraja na čijim se licima vidi da nisu sretni.
Uz to, navodi, život je ovdje povoljniji.
"Život u Zagrebu bio je skuplji za jednu trećinu nego ovdje. Samo za režije izdvajao sam dvije tisuće kuna, što je ovdje nečija plaća", smatra Ivica.
Za razliku od Ivice, Ivan Landeka se iz Zagreba vratio sam te je obitelj zasnovao baš u Posušju.
"Nakon završetka vojne karijere shvatio sam da i u Posušju ima kruha. Tu sam zasnovao obitelj. Imam četvero djece. Počeo sam se baviti pčelarstvom i sada imam ukupno 140 košnica. Zasadio sam smilje, vodio sam kulturno-umjetničko društvo", priča Ivan ističući kako Posušje, ali i cijela Hercegovina imaju velik potencijal.
"Iz iskustva znam da svatko tko ode odavde razmišlja o tome je li napravio dobar potez. Zadovoljan sam što sam se vratio i sad tvrdim, a to sam svojim primjerom i pokazao, da ima kruha i na kamenu", navodi.
Veliku perspektivu, kako kaže, vidi u sadnji smilja.
"Ako ostane ovakva situacija i ove cijene, jedna obitelj može sasvim solidno živjeti od desetak duluma smilja. Ima života i u Posušju i preporuka je mladima da pokušaju ovdje. Za odlazak u Njemačku im nikada nije kasno. Smatram da svatko tko ovdje radi osam sati kao u Njemačkoj može živjeti od svoga rada. Problem je što smo mi ovdje navikli provesti pola radnog vremena na radnom mjestu, a pola u kafiću gdje se potroši ono što se zaradi", priznaje Ivan te ističe kako među Posušacima koji odlaze u Njemačku kruži jedna preporuka koja najbolje opisuje kako je tamo.
"Preporuka onima koji idu u Njemačku – ponesi spavaćicu i radno odijelo. Drugo ti ništa tamo i ne treba", zaključuje naš sugovornik.
A svoju priču o odlasku u Njemačku, životu tamo, povratku u Posušje i pokretanju posla ispričao nam je i Ivan Čutura.
Ovaj dvadesetosmogodišnjak je u Njemačku otišao najviše iz radoznalosti, želje za promjenom i upoznavanjem novih kultura. Prije odlaska radio je u jednoj tvrtki u Posušju u računovodstvu.
"Uvijek sam tražio neke promjene da vidim kako je u drugim sredinama. Kako je tada bio val odlazaka u Njemačku, odlučio sam i ja pokušati. Ondje imam rodicu koja mi je pomogla pronaći posao i snaći se u početku. Radio sam u tvrtki koja se bavi kloniranjem biljaka. Tu sam počeo najprije raditi u laboratoriju, da bi nakon nekog vremena postao voditelj smjene, a zatim zamjenik voditelja laboratorija. Uz to sam vikendom radio dodatne poslove u restoranima", počinje svoju priču Ivan.
Kaže kako primanja ovise o tome koji se poslovi obavljaju i u kojim dijelovima Njemačke.
"Obično je sjeverna Njemačka po primanjima slabija u odnosu na južni dio, tako da oni koji odlaze tamo uglavnom znaju koji će ih poslovi zapasti. Riječ je o baušteli, restoranima i sl. Posao u struci teško je dobiti iako vjerojatno i to neki uspiju", nastavlja govoriti.
Kaže kako je on imao dobra primanja te da je vikendom radio uglavnom iz dosade jer nije imao društvo.
"Nije to kao kod nas, ako hoćeš s nekim na kavu, trebaš se dogovori mjesec dana ranije. Može svatko otići u Njemačku – kupiš kartu i odeš, ali nismo svi isti, ako jedan uspije, ne mora značiti da će i taj drugi kojeg on povuče. Nije laka stvar i mala odluka reći – idem, treba puno toga posložiti u glavi i biti spreman na svakakve udarce života jer ovdje se ostavlja sve, obitelj, prijatelji. Uvijek srce vuče ovamo", priznaje Ivan, dodajući kako je dvije godine koje je proveo u Njemačkoj stalno razmišljao je li to trebao napraviti.
Izdao je čak i zbirku pjesama, među kojima je i pjesma "Tuđina". Otkriva i kako je potpuno pogrešna percepcija o zaradi u Njemačkoj.
"Imao sam osjećaj da ljudi misle da je ondje novac na grani pa kad kome i koliko treba dođe i uzme. No, stvarnost je znatno drugačije. Radni dan u restoranu ili baušteli je dulji od 12 sati za nekakvu plaću u restoranu od 900 do 1100 eura plus napojnica. Stanarina je skupa. Stan sam plaćao 800 eura, dok su oni na periferiji oko 300 do 500 eura. Hrana je nešto povoljnija nego kod nas, ali zato su izlazak u kafić, večera u restoranu, konzumiranje cigareta, alkohola, piva višestruko skuplji. Nikad neću zaboraviti prvi izlazak u diskoteku u Njemačkoj. Bilo je to jedno manje društvo, naručili smo po jedno piće, a konobar nam je donio račun od 200 eura. Šokirali smo se jer bi isto u Posušju bilo znatno jeftinije", priča Ivan.
Dodaje da poznaje mnogo ljudi koji su izdržali samo jedan dan u Njemačkoj, a ima i onih koji budu mjesec dana i vrate se jer uvide da im je u Hercegovini puno lakše. On se vratio na nagovor prijatelja.
"Nije me trebao ni nagovarati, bilo je dovoljno da me Petar nazove i predloži mi poslovnu ideju. Za nekoliko dana sam već bio u Posušju. Krenuli smo s osnivanjem tvrtke Snaga d.o.o. koja se bavi veleprodajom pića. Trenutačno zapošljava troje ljudi s tendencijom širenja. Upravo radimo unutarnje radove u prostoru u kojem ćemo napraviti prvi pub u Posušju koji će za početak zapošljavati četiri osobe", kaže Ivan dok pomaže radnicima postavljati Knauf.
"Cilj nam je pomoći ljudima ostati i raditi u Posušju jer ovdje se s 1000 KM živi puno lagodnije nego tamo s 1500 eura", zaključuje naš sugovornik.
Daleko najbolja opservacija, koju sam čitao. Bravo.