Uz neke koji vide korist, ima i podosta onih koji su se osobno uvjerili da iseljeništvo donosi štetu.
Tako i Krunoslav Janda (1880. – 1944.), zagrebački odvjetnik i publicist zainteresiran za gospodarsku politiku, boravi 1912. u Sjevernoj Americi i Argentini kako bi se pobliže upoznao s problemima iseljeništva. Sljedeće godine objavljuje i knjigu o životu tamošnjih Hrvata.
Njegova se razmatranja, izrečena u drugoj prigodi, završavaju oštrom kritikom: "Posljednjih 10-15 godina preotela je selidba iz hrvatskih zemalja u Sjevernu Ameriku takav mah, da ona postaje pravom pogibelju za naš narodni opstanak... Ako se uvaži, da velik postotak naših ljudi u Americi pogine na raznim industrijalnim poslovima, željeznicama, ugljenicima, rudokopima i tuberkolozi zadobivenoj kod tih radnja, a još veći dio da se ne vraća u domovinu, onda mora svakome biti jasno kakva nas budućnost čeka, ako pustimo emigraciji, da ide putem kojim je do sada udarila. Uzevši u obzir gubitak radnih sila, zapuštanje gospodarstva kod kuće, gubitak narodnog novca za dolazak u Ameriku (gore spomenuti iseljenici od 1907. ponijeli su sobom iz Hrvatske tri milijuna kruna gotova novca) onda, uz sve dosadašnje zaslužbe i šiljanja novca u domovinu, nije emigracija Hrvatskoj ništa koristila, već ju znatno oštetila i bacila u pogledu morala, razvoja obrta i industrije barem za 50 godina nazad. Posve je, dakle, krivo mišljenje ljudi, koji se dadu zablještiti sa ono par milijuna kruna, što dolazi godišnje u Hrvatsku iz Amerike, da je emigracija korisna za narod".
No samo nekoliko stranica dalje, autor u istom tekstu priznaje "da naš svijet u Americi vrlo mnogo zaslužuje i da mnogo novca kući šalje", točnije oko 80 milijuna kruna, ali je uvjeren da se to "nekako rastepe, da se ne vidi prava korist", iako su plaćeni mnogi dugovi, kupljeno mnogo zemlje i sagrađene kuće.
Ali to je, smatra Janda, još uvijek malo u odnosu na zaradu američkih iseljenika.
Potkraj velikog emigracijskog vala, dalmatinski novinar i narodni zastupnik Ivan Frano Lupis Vukić, pisac brojnih članaka i publikacija o iseljavanju, koji je od 1891. do 1898. i sam bio američki iseljenik, govori o "koristima i štetama iseljavanja".
Unatoč teškoćama izazvanim napuštanjem rodnog kraja, bolestima i nesrećama na radu te brojnim primjerima invaliditeta uzrokovanim teškim životom iseljenika, autor ipak vidi podosta koristi, osobito za razvoj Dalmacije u kojoj je i sam svjedok napretka.
"Po južnoj Dalmaciji i otocima, iseljeništvo je donijelo vidljivih i znatnih materijalnih poboljšanja. U okolici Korčule, gdje sve mogu izbliza da vidim i sudim, otrag dvadeset godina čitava sela bijahu u bankrotnom stanju, a danas su sva u ogromnoj mjeri pomoću iseljeničkih zasluga upravo preporođena. U svakom selu sagrađeno je mnogo kuća, otkupljena su imanja i proširena, a prištednja na štedionicama i bankama je upravo znatna..."
Šteta bi, usprkos prihodima, mogla biti velika da je odljev stanovništva bio veći od priljeva, no stanovništvo se nije smanjilo kao ni obrađeno zemljište koje se, naprotiv, malo i povećalo.
"Na poluotoku Pelješcu", nastavlja narodni zastupnik Lupis, "veći dio stanovništva bez Amerike, ne bi apsolutno mogao živjeti. I u moralnom pogledu nije narod zastranio, a u stanovitom pravcu, ako pogdjegod i ima pojava, koje se ne bi mogle odobriti, te su izbile prije pod uplivom domovine nego li Amerike".
Neriješene probleme u domovini, dakako, ne treba pripisivati pogubnom utjecaju Amerike.
Možda se ne treba prisjećati ni najdramatičnijih, ali dalekih primjera, poput emigracijom prepolovljene Irske koja do danas nije ni približno dosegnula broj stanovništva prve polovice 19. stoljeća, ili prorijeđenog talijanskog juga. No primjeri tuđih stradanja nisu osobito djelotvorni u ublažavanju vlastite nevolje, a iseljavanje nipošto nije bilo posljedica magične privlačnosti Amerike, već nemogućnosti života u vlastitoj kući.
Opustjeli su ili potpuno promijenili demografsku sliku mnogi krajevi srednje Europe u koje se bivši iseljenici nikad nisu vratili. Ne samo Židovi, Rusini, "podunavski Nijemci" iz Ugarske – s područja današnje Mađarske, Srbije (Vojvodine) i Rumunjske (Transilvanije), nisu se vratile ni stotine tisuća Poljaka, Slovaka, Hrvata i drugih, koji su nakon Prvog svjetskog rata bili potaknuti na povratak u svoje novoosnovane nacionalne države.
Procesi etničkog vrenja i dvaju svjetskih ratova, uzročnika još većih migracija, stvaranje novih međunacionalnih zajednica i, potom, najnovijih nacionalnih država, u 20. se stoljeću zbivaju nevjerojatnom dinamikom – i stoga potiskuju važnost i posljedice masovnog odlaska u Ameriku.
Novi progoni Nijemaca, Talijana i Mađara iz Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata, Hrvata iz Bosne nakon raspada Jugoslavije, kao i velike žrtve bosanskih muslimana, donekle bacaju u zaborav potrese izazvane višemilijunskom prekomorskom migracijom.
Današnji stanovnici nekad mnogo manje nacionalno homogenih krajeva i zemalja srednje Europe bar su donekle svjesni bitnih demografskih promjena koje su se dogodile prvih desetljeća 20. stoljeća, i još uvijek zamjećuju tragove svojih nekadašnjih inorodnih i inovjernih susjeda.
Ljudi zaokupljeni svakodnevicom te vlastitim nacionalnim okupljanjem i stvaranjem nacionalnih država, za svega nekoliko desetljeća potisnuli su uspomenu na iseljene pradjedove i potpuno izgubili vezu s dalekim američkim rođacima.
No bez obzira na sve ratne potrese i nezacijeljene ožiljke, srednja Europa, shvaćena u smislu današnjeg političkog prostora nekadašnje Habsburške Monarhije, nije onakva kakva bi bila bez Amerike i iseljavanja.
preuzeto iz knjige Merika – Iseljavanje iz srednje Europe u Ameriku 1880. – 1914.
Floskula je da je hrvatsko isejeništvo iznjelo iz hrvatske mnogu novaca.Jer da su ga imali nebi se ni isejivali:Hrvatsko je iseljeništvo u europskim i svjetskim zemljama priznato,kao marljivi radni ljudi.I da ih ima u hrvatskoj tko pravilno povesti,u radni i privredni svijet.Nikada im se nebi bilo potrebno ni iseljivati.