Nakon završetka Drugog svjetskog rata došlo je do stvaranja velike hrvatske političke emigracije unutar koje je nastalo tijelo Hrvatski narodni otpor. Njega su vodili bivši visoki dužnosnici režima NDH.
Ono je nastojalo dirigirati antijugoslavenskim i antikomunističkim otporom u Jugoslaviji i inozemstvu, za što je potporu tražilo kod vojnih i obavještajnih časnika zapadnih zemalja, nastojeći uspostaviti što bližu i konkretniju suradnju do koje je u nekome obujmu i došlo.
No, gerilski križarski otpor u Jugoslaviji je zamro, a nije došlo ni do novog svjetskog sukoba između kapitalističkog i komunističkog bloka, s kojim su hrvatski emigranti računali, vidjevši u njemu proces koji bi razrušio Jugoslaviju i otvorio put k stvaranju samostalne hrvatske države.
Ipak, Hrvati na Zapadu i dalje su nastojali pridobiti neke tamošnje strukture za određenu suradnju, a jedan oblik tih nastojanja išao je u smjeru stvaranja hrvatskih vojnih jedinica ili njihovih jezgri koje bi se upotrijebile npr. za ubacivanje u Jugoslaviju radi započinjanja gerilskog rata ili sudjelovanja u očekivanom globalnom sukobu dvaju ideološko-političkih blokova.
Organizirane hrvatske vojne jedinice u potonjoj situaciji trebale su biti jedna od podloga za stvaranje samostalne hrvatske države. U takve svrhe kovali su se razni planovi, pa čak i pokušali provesti. Tako je u Zapadnoj Njemačkoj sredinom pedesetih godina postojala četa između 300 i 400 Hrvata kojoj je svrha bila čuvanje američkih vojnih skladišta, ustrojena po uzoru na postojeće jedinice Poljaka i Slovaka.
Sličnih je primjera bilo još, primjerice u vojskama nekih bliskoistočnih zemalja u kojima su služili Hrvati muslimanske vjeroispovijesti, no u takvim se situacijama uvijek javljalo pitanje o tome kako dobiti pomoć za stvaranje vojnih jedinica, a da one u pogodnome trenutku budu iskorištene za stvaranje hrvatske države, a ne ponajprije za služenje interesima zemlje koja je pružala pomoć.
Neki su emigranti, zbog vojnog ili nekog drugog iskustva poput poznavanja prilika u Jugoslaviji, sposobnosti i sličnog, ušli u vojnu, obavještajnu ili kakvu drugu službu nekih država zapadne Europe, Sjeverne i Južne Amerike. Dio njih svoj posao nastojao je iskoristiti za promicanje ideje rušenja Jugoslavije i potrebe stvaranja samostalne hrvatske države i – koliko je to bilo moguće – i za rad na ostvarenju tih ciljeva.
Kada je bila riječ o mlađim ljudima koji nisu sudjelovali u ratu, služenje u npr. francuskoj Legiji stranaca bila je prilika za stjecanje vojne naobrazbe, koja bi bila korisna u nadolazećem hrvatskom oslobodilačkom ratu. I nije se radilo samo o praktičnim pitanjima vojnog ustroja i obuke.
Borba za stvaranje Hrvatske odvijala se postrani od najvećeg broja hrvatskih političkih emigranata u tom razdoblju, a bila je dio svjetske antikomunističke borbe. Sudjelovanje u takvim ratovima i operacijama diljem svijeta, bez obzira na ustroj (u hrvatskim jedinicama ili ne) teoretski je otvaralo mogućnost da jednog dana dođe do "vraćanja duga" i da se antikomunističke snage i vojske iz raznih dijelova svijeta krenu boriti protiv komunizma u Jugoslaviji, a time automatski otvarati put za nastanak hrvatske države.
U ovome kontekstu treba kazati kako je suradnja nekih predstavnika emigranata na Zapadu iz zemalja u kojima je uspostavljen komunistički režim ostvarena na političkome polju kroz osnivanje organizacija Antiboljševički blok naroda i Svjetska antikomunistička liga. One su imale potporu zapadnih zemalja, ponajprije SAD-a, koji ih je u stanovitoj mjeri koristio prema potrebama vlastite vanjske politike prema Istoku. Bilo je i ljudi koji se nisu zamarali takvim problemima, radeći svoj posao bez aspiracija da svoju službu iskoriste u nastojanjima za stvaranje hrvatske države.
Tako su se dva bivša pripadnika Ustaške vojnice – Drago Ravlić i Vladimir Sečen, našla u službi Rafaela Trujilla, diktatora u Dominikanskoj Republici kojega je podupirao SAD. Trujillo je stvorio svoju verziju Legije stranaca u kojoj se našlo i pedesetak bivših pripadnika oružanih snaga NDH. Upravo su se neki od njih, uz Ravlića i Sečena, iskazali svojim držanjem prilikom upada dominikanskih emigranata u zemlju, koji su imali pomoć Fidela Castra. Tada je zarobljen i jedan od Castrovih zapovjednika s vrlo važnim dokumentima.
Sečen i Ravlić zbog ovoga događaja brzo su napredovali. Ravlić je postao šef obavještajne službe, dok je Sečen dobio zapovjedništvo nad dominikanskom legijom stranaca, a pojavila se i ideja o stvaranju vojne jedinice sastavljene od Hrvata u jačini divizije koja bi se prebacila u Dominikansku Republiku i služila u obrani njezina režima protiv eventualnih daljnjih nasrtanja Castrovih snaga tj. širenja komunizma na Karibima. Novačenje se trebalo obavljati među brojnim hrvatskim emigrantima u zapadnoj Europi, a cijelu su akciju trebale koordinirati njemačka i američka obavještajna služba.
Ključna osoba u okupljanju hrvatskih emigranata za ovu zadaću trebao je biti svećenik Krunoslav Draganović. On je još tijekom Drugog svjetskog rata stigao u Rim, gdje je, među ostalim, radio na ispitivanju mogućnosti da NDH promijeni ratnu stranu i preživi svjetski sukob. Nakon rata imao je ključnu ulogu u skrivanju niza ustaških dužnosnika te u njihovome prebacivanju u Južnu Ameriku. Karitativno je djelovao među mnogobrojnim običnim izbjeglicama. Stekao je znatan broj veza među diplomatima, časnicima i obavještajcima zapadnih zemalja. Surađivao je s nekim američkim obavještajnim službama, kao i onom njemačkom, što je nastojao iskoristiti u svojem antijugoslavenskom radu.
Međutim, spomenuti Ravlić nije težio stvaranju možebitne jezgre buduće hrvatske vojske nego vojne jedinice koja bi čuvala dominikanski režim te sudjelovala u planiranoj invaziji na Kubu i rušenju Castra. Draganović je čak išao na osobne pregovore s Trujillom, ali je odbio sudjelovati u projektu. Očito je držao da će se hrvatski emigranti koristiti isključivo za tuđe interese.
Uvijek na gubitnickoj strani. Sta mislite ovaj americki fasizam ce potrajati:-)