Marija Kosović-Makić rođena je u Zaostrogu pokraj Makarske. Kako sama kaže, imala je teško i mučno djetinjstvo jer je započeo Drugi svjetski rat.
U tim izazovnim vremenima morala je napustiti domovinu, bježeći u egipatski El Shatt, u kojem je bilo smješteno 36 tisuća hrvatskih izbjeglica.
Kući se vratila 1946. godine, završila pedagoški fakultet i otvorila vrtić za predškolsku crikveničku djecu.
No zbog ekonomskih razloga, prije svega neriješenoga stambenog pitanja, 1959. ponovno je napustila rodnu grudu i otišla u daleki Sydney.
"Tamo su mi već živjeli roditelji. Ipak, bilo mi je nekako lakše nego ostalima jer sam znala kamo idem. Moj prvi posao bio je na farmi pilića gdje sam radila osam godina i uz to učila engleski jezik", ispričala je Kosović-Makić napominjući kako je tada pisala premijerima država navodeći da joj je žao što mora raditi takve poslove.
Nakon mnogobrojnih pisama, naša sugovornica 1973. dobila je posao socijalne radnice na odjelu za useljavanje. Zatim je radila kao tumač na socijalnom odjelu sve do zaslužene mirovine.
"Probijala sam se radeći različite poslove i mogu reći da sam zadovoljna s time što sam postigla", istaknula je.
Uz obiteljske obveze koje je imala odgajajući sa suprugom trojicu sinova te one profesionalne, pronašla je vremena i za rad na društvenom području.
Tako je, primjerice, 1975. godine sudjelovala u osnivanju S.B.S.-ova mnogojezičnoga radioprograma, zatim je bila aktivna članica programa Hrvatski dani, gdje je nastupala i recitirala svoje rodoljubne pjesme.
Tijekom agresije na domovinu Kosović-Makić svesrdno je pomagala voljenoj Hrvatskoj.
Za društveni rad u korist hrvatske zajednice 1988. dobila je priznanje Hrvatske matice iseljenika, a 1996. Bob Carra, predsjednik New South Walesa, uručio joj je Povelju – priznanje za dugogodišnji istaknuti društveni rad i pomoć doseljenicima. Nekoliko godina poslije uručena joj je i Povelja federalne vlade.
Uza sav svoj rad, naša sugovornica za svoju dušu piše i poeziju.
"Rođena sam s tim talentom. Vjerojatno je sve u genima jer je i moj pokojni otac Mate pisao", objasnila je.
Na kraju razgovora naglasila je kako je oduvijek podržavala sve što je hrvatsko da se ne bi zaboravio naš jezik u svijetu.
"Želja mi je da mladi Hrvati prestanu iseljavati iz domovine te da počnu sudjelovati u njezinoj izgradnji", zaključila je Kosović-Makić.
Željka Lešić, 2013.
To! Počeli smo izvoziti svoj #1 proizvod!