Ivo Andrić bio je hrvatski, srbijanski i bosansko-hercegovački književnik, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine.
Rođen je u hrvatskoj katoličkoj obitelji u Dolcu kod Travnika. Nakon smrti oca, s majkom se preselio u Višegrad kod očeve sestre. Gimnaziju je pohađao u Sarajevu, a zahvaljujući stipendiji Hrvatskog kulturnog društva Napredak, 1912. započeo je studij mudroslovlja na Zagrebačkom sveučilištu, gdje se družio s tadašnjom inteligencijom. Najviše utjecaja na njega ostavio je A. G. Matoš.
Studirao je u Beču i Krakovu, a poslije u Grazu 1924., gdje je doktorirao na temu razvoja duhovnog života u Bosni i Hercegovini pod utjecajem turske vladavine.
U vrijeme prve Jugoslavije, kao zagovornik ideje jugoslavenskog jedinstva, radio je kao diplomat u Vatikanu, Bukureštu, Trstu i Grazu te napredovao do položaja pomoćnika ministra vanjskih poslova i veleposlanika u Berlinu.
Drugi svjetski rat proveo je u Beogradu, gdje u samoći stvara svoja ponajbolja djela: Travnička kronika i Na Drini ćuprija. U njima oslikava multietničku bosansku prošlost i tegobe turske okupacije.
Nakon 1945. živio je u Beogradu i Sarajevu te obnašao dužnost prvog predsjednika Saveza književnika Jugoslavije. U to doba pisao je srpskim jezikom i na ekavici, zbog čega ga posljednjih godina svojataju srbijanski književni i politički krugovi iako svojim radom i djelima objektivno pripada podjednako i hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj i srpskoj književnosti, budući da više ne postoji ona jugoslavenska, kojoj je zapravo pripadao.
Nakon što je 1961. nagrađen Nobelovom nagradom za književnost, cjelokupni novčani iznos darovao je za obnovu bibliotečnog fonda Bosne i Hercegovine.
Hrvatski velikani, Večernji list, Zagreb, 2014.
A onda mu je u jednom momentu zivota "vrana popila mozak" i proglasio se Srbijancem.... Da sam ja Srbin rekao bih: gle budale , kamo se ovaj gura, bre....